O književnicima

Post Reply
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

O književnicima

Post by fireandice »

Na današnji dan je godišnjica smrti Miloša Crnjanskog, pa ću krenuti sa njim.

Miloš Crnjanski

U sumornu i gladnu jesen 1918, u izdanju Društva hrvatskih književnika, objavljena je knjižica s dramom “Maska”, podnaslovljenom kao “poetična komedija”, koju je, između boravaka na frontu, napisao jedan austrougarski vojnik. Podoficir u regimenti sastavljenoj od našijenaca. U autorskoj bilješci o sebi napisao je: “M.C. je mlad. Vojvođanin. Živeo je po selima, gradovima, po moru i šumama, kao i svi drugi. Prevrtao je prašne knjige, ljubio žene, išao po grobljima…”

Izlazak knjige zatječe ga usred ratnoga rasula, u Beču, jedan je od desetina tisuća vojnika poražene vojske, Čeha, Slovaka, Hrvata, Srba, Bosanaca, koja se valjala po kolodvorima, gladnih i očajnika, što su žeđali za nekim svojim privatnim osvetama, i pokušavali se vratiti u neke daleke i zaturene zavičaje, za koje više nisu bili sasvim sigurni da i dalje postoje. On će, nakon silnih putešestvija i uz mnogo sreće, stići do Zagreba, pa do Banata i zavičajne Ilanče, gdje mu živi majka, što će opisivati u komentarima uz svoju najpoznatiju knjigu pjesama, te u neki drugim, uglavnom sporednim tekstovima. Kao ni većina pisaca njegova naraštaja, demobiliziranih austrougarskih vojnika, o svojemu ratovanju i o tom ponižavajućem povratku kući, on neće napisati ozbiljnu, veliku knjigu. Razlog je jedan, opći: u novoj državi i u troplemenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca svi oni su bili ratnici neprijateljske, zavojevačke i okupatorske vojske, i stidna su bila njihova junaštva i patnje. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, buduća Kraljevina Jugoslavija, bila je država ratnih veterana i zaslužnika, solunaša i heroja iz “Plave grobnice” Milutina Bojića, koji su, uz neviđeno junaštvo kojem se divila cijela slobodna Europa, pobijedili u ratu protiv svojih sunarodnika, mučenika i nepriznatih junaka na bojištima Galicije, Soče i Kobarida, s kojima su se, oči u oči, gledali na Ceru i Kolubari, a da ni jedni ni drugi pouzdano nisu znali za što ratuju, osim za imaginarnu viziju muške i viteške časti. Samo što će jednim vitezovima biti priznato sve, a drugima ništa, pa ni njihova čast.

Miloš Crnjanski bio je taj vojnik, ratni veteran, kojemu Hrvatsko društvo književnika objavljuje “poetičnu komediju”. U vrijeme rata bio je anarhist i socijalist, s mutnom idejom o narodnome zajedništvu, ali s velikom strašću i imaginativnim darom. U proljeće 1914. bijaše student u Beču, gdje je bezuspješno učio medicinu, pa historiju i filozofiju. Tada je mobiliziran, i u nekom ga je vojničkom klubu, uz zvuke valcera, sustigla vijest o atentatu u Sarajevu. Muzika u prvi mah nije stala, sve dok se svijet nije presabrao i dok se nije shvatilo što bi moglo značiti i koliko bi moglo koštati ubojstvo nadvojvode, prestolonasljednika. Kada su shvatili, u tom trenutku, pisao je puno kasnije Crnjanski, “završila je era valsa”.

Bio je gnjevan čovjek, ali duše i intelekta takvog da nisu mogli podnijeti sav taj gnjev. Rođen da bude veliki nesretnik. U dahu, ne misleći što čini, u “Lirici Itake” demobilizirani Crnjanski pjeva Jugoslaviji ovako: “Nijedna čaša što se pije,/ nijedna trobojka što se vije,/ naša nije.” Pa u nastavku, ludo i posve izvan argumenata i razloga historijske nužnosti:”Zdravo, da si mi Zagorče crni,/ lukavi zloslutni tvrdoglavi,/ ja te volim./ Zdravo, vi tamo gde je mesečina meka,/ svakog ću brata što zaseo čeka,/ da prebolim./ Zdravo, svi redom gusti obrva,/ mutna oka, tužni pesama/ strašna braća./ Ista je naša psovka prva,/ nož i devojka nasred sela,/ i stid domaća…” A malo kasnije, kada su se stvari u svijetu presložile, a Kraljevina se zaputila prema svojoj još uvijek dalekoj propasti, Crnjanski je od huje i od vječitog kompleksa Srbina u poraženoj austrijskoj vojsci, učenika pijarističkoga, fratarskog liceja, pjesnika i epika rođenog na granici, koji u sebi nosi nekoliko posvađanih i zaraćenih svjetova i identiteta, prihvatio trobojku, i jednu i drugu, srpsku i jugoslavensku, a socijalističku ideju bratstva i jednakosti zamijenio mutnom i najasnom, ali u njegovom naraštaju vrlo privlačnom i mističnom idejom o rasi i rasnome podrijetlu. Biva tako da gnjevne i osjetljive duše prisjednu uz teoriju zavjere i raspamete se sasvim.

Ali prije odlaska u glavni štab generala Francisca Franca, odakle će 1937. s oduševljenjem izvještavati za beogradsko profašističko Vreme, s jeseni 1926. Miloš Crnjanski će beogradskoga pilota, inženjera, a pomalo i hohštaplera Tadiju Sondermajera izazvati na dvoboj. Na Vršačkom bregu pucat će jedan u drugoga i promašivati, ali taj događaj će ući u kulturnu povijest i po imenima Miloševih sekundanata, beogradskoga nadrealističkog pjesnika Dušana Matića i zagrebačkog kazališnog redatelja Branka Gavelle. Valjda je to bio i posljednji dvoboj u našemu vijeku. Kasnije će se nesporazumi među gospodom rješavati drukčije.

U dvadesetim i tridesetim, Crnjanski je proputovao Europom, pisao o Toscani i o Španjolskoj, sklon estetskim egzaltacijama, koje ga ne bi koštale da je umio izmaći onim etičkim i političkim. Ali način na koji je Crnjanski pristao uz Milana Stojadinovića, i na koji je iskazivao simpatije prema talijanskome i španjolskom fašizmu, bio je uvijek strogo individualan i osoban. Nikada on nije nasrtao i jurišao u čoporu, nije pripadao rulji.

Drugi svjetski rat zatekao ga je u Italiji, odakle je preko Madrida i Lisabona izbjegao u Englesku. Živio je u Londonu, u bijedi, radio kao pomoćnik u obućarskoj radnji i prodavač knjiga, i nije se usuđivao vratiti kući. Stigao je u Jugoslaviju tek 1965, u pratnji ambasadora Srđe Price, da bi u Beogradu bio dočekan uz književne počasti i priznanja. Dodijelili su mu stan i omogućili mirnu starost. Je li mu, pritom, bilo oprošteno i nešto što drugome ne bi, teško je govoriti, jer drugome, manjem piscu i sitnijoj društvenoj pojavi, ne bi stigli ni zamjeriti ono što su zamjerali Milošu Crnjanskom.

U Hrvatskoj i u Zagrebu njegov je povratak dočekan nevoljko, uz glasne primjedbe kako je Crnjanski neprijatelj našega socijalističkog društva. Bivalo je tako, da se Hrvati bune jer je Srbima pruženo nešto što nije, istoga časa, omogućeno i njima. I obrnuto, pa su se Srbi, recimo, bunili što Hrvati imaju pravo na Lijepu našu, kao na svoju, republičku i nacionalnu himnu, dok bi oni išli u zatvor zapjevaju li Bože pravde. Ali tko bi to, u hrvatskoj emigraciji, bio veliki pisac, hrvatski Crnjanski? Odgovor ćemo dobiti kada 1990. svima bude omogućen povratak: Nitko.

Dvanaest je godina još poživio, ispratio “Roman o Londonu” – do danas najsnažniju egzilantsku prozu naših književnosti – živio kao učtiv i zahvalan socijalistički građanin, da bi umro 1977, u srijedu, sutradan po Danu Republike. Nekoliko dana ranije, tjeskoban, jadan i nemoćan stigao je u bolnicu, na neurološki odjel. Odbijao je hranu, nije htio komunicirati, i umro je tako, u kasno popodne.

Rijetko dosljedna biografija u nesreći, u inaćenju i u svojeglavim, uvijek uzaludnim nastojanjima da se svijetu nekako predstavi vlastita važnost. Da se rodio u većoj i snošljivijoj kulturi nego što su ove naše, Crnjanski bi sretnije prolazio kroz život. Ili ne bi ni bio takav kakav je bio: tamo, negdje daleko od nas, i mimo svih naših kulturnih, političkih i nacionalnih rezona, ljudi su slobodniji od svoga gnjeva, slobodniji pred neskladom vlastitih sirovih snaga i nježnih i lomnih tijela. Ali i odgovornost tamo je veća, pa čovjek pažljivije upravlja svojom ludošću. Ako tako ne postupa, završi poput Ezre Pounda u kavezu, kao zvijer.

U pjesmi “Kuga”, posvećenoj Niki Bartuloviću, još jednome srpskohrvatskom nevoljniku, Crnjanski je, davno prije Drugoga svjetskog rata, pisao: “Ukus se menja, ukus se menja:/ ne menja se čovek i ker.” U toj pjesmi, u toj njegovoj unutrašnjoj kugi, on, nesigurno, kao i veći dio naraštaja – valjda svi, izuzev Krleže – igra oko anarhizma i nihilizma, ruga se nacionalnim svetinjama, da bi, skoro u dahu, završio kao apologet svega protiv čega se u prvim stihovima buni. I onda, s kabaretskom lakoćom, objašnjava prirodu mijene: “Što ti je žao našeg pokolenja?/ Zar to nije vesela maskarada:/ danas je ukus car, a sutra barikada,/ Hristos, pa Neron, pa Lenjin./ Ukus se menja, ukus se menja:/ samo su hulje sve isti./ Hiljade godina vuku nas za nos,/ pesnici, mesije, carevi i komunisti.”

S jeseni 1918, na početku kratkoga dvadesetog stoljeća, ručni su slagari u Zagrebu, u Hrvatskoj poharanoj ratom, glađu i gripom španjolkom, u olovu slagali knjigu budućega velikog srpskog pisca. Od tada prođe 95 godina, od rođenja Miloša Crnjanskog 120, a izlazak te knjige nam se, u Društvu hrvatskih književnika, čini neshvatljivim i nemogućim. Okračala je u međuvremenu, skupila se i suzila, hrvatska književnost i kultura, pa se u njezinu prošlost, nesretnu, ali široku, prostranu i velikodušnu, katkad zagledamo kao što povjesničar hrvatske književnosti pogleda u vlastito govno, prije nego što će potegnuti vodu.

Miljenko Jergović
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Oskar Vajld (16.10.1854. – 30.11.1900.)

Post by fireandice »

Takođe godišnjica smrti.

- Najveći porok je površnost.

- Umjetnik nema nikakvih etičkih naklonosti. Etička naklonost kod umjetnika znači neoprostiv manirizam.

- Cilj je umjetnosti otkriti sebe, a pritajiti umjetnika.

- I najobičnija stvar ima svoju draž ako je krijemo pred drugima.

- Smijeh i nije baš tako loš početak prijateljstva, a svakako je njegov najbolji svršetak.

- Prepiru se samo intelektualne nule.

- Jedna od velikih tajni našega bivstvovanja: izliječiti dušu pomoću čula, a čula pomoću duše.

- Malo iskrenosti je opasna stvar, a mnogo je sasvim kobno.

- Nikad ne možeš biti previše dotjeran niti previše obrazovan.

- Svrha života je samorazvoj. Izraziti savršeno svoju osobnost, to je životni zadatak svakog od nas.

- Istina je rijetko čista i nikad jednostavna.

- Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu. Većina ljudi samo postoji, to je sve.

- Uvijek opraštaj svojim neprijateljima, ništa ih ne nervira više.
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Oskar Vajld (16.10.1854. – 30.11.1900.)

Post by Dora »

fireandice wrote:
- Istina je rijetko čista i nikad jednostavna.
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Miloš Crnjanski

Post by fireandice »

UZ PESMU O PRINCIPU

...Pri početku XX veka naš narod je bio zaostao u XIX veku. Partije su prežvakale ideologiju Jovana Ristića, Svetozara Miletića, Starčevića, Natka Nodila. Cilj naše političke akcije, obično, bila je neka pokrajinska autonomija. Iz tog prijatnog, austrijskog, dremeža tek su nas atentatori probudili svojim bombama i pucnjima. Svi su oni dolazili sa takozvanog dna naroda.

Političkom akcijom naših studenata u Beču, tada, upravljalo je studentsko udruženje Zora. Prema uputstvima, ne iz Beograda, ni Zagreba, nego iz Praga.

Uglavnom, prema idejama Masarika.

Od nas se tražilo samo toliko: da učestvujemo u demonstracijama, i tražimo otvaranje jednog univerziteta za Slovence, u Trstu. Pri tim demonstracijama dolazilo je i do tuča. Dugački Birimac i ja izlazili smo katkad, zbog toga, sa štapom ispod kaputa, a otmena Frau von Thiess mi je zašivala jastuče ispod šešira, iz lako shvatljivih razloga.

Da neko sprema atentat u Sarajevu, o tom nismo imali pojma.

Za Vidovdan, udruženje je bilo spremilo veliki, patriotski zbor Srba, Hrvata i Slovenaca, u prostorijama Štatparka. Uveče je trebalo da bude bal, na koji su bili pozvali i srbijanskog poslanika. Zbor je održan pre podne, ali taj bal se neće moći održati nikada.

Meni su bili dodelili patriotsku, i tešku, dužnost da na prve zvuke umilnog bečkog valsa, počnem da okrećem oko sebe ženu srbijanskog poslanika i ja sam se zato, dok je u Sarajevu siromah Princip ispružio svoju ruku, koja nije zadrhtala, bavio peglanjem svog fraka.

U velikim, istorijskim, trenucima, sudbina dodeli svakom ulogu, i ne pita.

Vest da je u Sarajevu ubijen austrijski prestolonaslednik, stigla je do nas, tog sunčanog dana u Beču — koji je osvanuo bez i jednog oblačka — posle ručka. Stigla je u našu kafanu (Caffé "Meinl"), u blizini tornja Sv. Stefana, za vreme partije bilijara.

Zanimljivo je da nam je ta vest saopštena, isprva, tako, kao da su u Sarajevu ubili srbijanskog prestolonaslednika. Kelneri su je tako dobili. Tako im je rekao naš prota, preko telefona. Protivno onome što se danas misli, ta vest nije izazvala nikakvu konsternaciju, ni među nama, ni Bečlijama, i muzika je u Beču do večeri svirala. Tek se dockan neko setio da je ućutka. Epoha valseva bila je završena.

Konsternaciju su, među Bečlijama, izazvali tek mrtvački sanduci prestolonaslednika i njegove žene, grofice Kotek (koju je Princip ubio nehotice, gađajući guvernera Bosne, generala Poćoreka).

Sva je stanica bila zavijena u crno.

A lokomotiva je stigla sa crvenim očima.

Sanduk Erchercoga bio je mnogo veći i sa mnogo više venaca nego sanduk njegove žene, koja je bila samo obična grofica. U Austriji nije bilo jednakosti ni na dvorovima, ni među mrtvima, a sve je, i mrtvački sanduci, mereno španskim ceremonijalom Habsburga. U ušima, katkad, u snu, ja i sad još čujem šum koraka austrijskih generala, sa tog pogreba. Koračali su korakom ludaka, ljuljajući se na ritam pogrebnog marša Šopena, sa svojim dvorogim šeširima na glavi, a šeširi bili su nakićeni zelenim perjem iz repova petlova. Čuo se topot konja. Tolika je bila tišina nastala.

Sanduk Franca Ferdinanda bio je pokriven zastavom Habsburga, žutom, sa dvoglavim crnim orlom, starim oko hiljadu godina.

Sin jednog siromaha, proletera, zemljoradnika, Hercegovca, još nepunoletan, bio ga je skinuo sa neba, revolverskim pucnjima.

Atentator je imao čudno ime.

Sastavljeno od imena princa i arhangela.

Evropa i sad još slavi ubice atinskog tiranina, Pizistrata, Harmodija i Aristogejtona, u svojim školskim udžbenicima (ad usum delphini). Slavi i senatore Rima koji su ubili Julija Cezara. Međutim, za atentatora Sarajeva, nije imala dobre reči nikada. Pa i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nije bilo očarano tim svojim podanicima. Nije htelo dugo da dozvoli ni prenos kostiju tih atentatora.

Sem toga, čak i kod nas, neki su od Principa bili načinili Srbina — provincijalca, fanatika, šovena, koji je, tobože, bio samo igračka u rukama šefa Obaveštajnog odseka srbijanskog generalštaba, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa.

Međutim, atentator nam je govorio, jasno, i sa one strane groba.

Kao što je poznato, atentator je držan u tamnici Terezijenštata i tamo mu je, tobože zbog tuberkuloze kostiju, lagano amputirana desna ruka.

Između tih, užasnih, časova, ispitivali su ga o motivima njegovog atentata. Postoji o tome dnevnik jednog lekara.

Princip je, prirodno, priznavao da je želeo ujedinjenje Bosne i Srbije, ali je otvoreno priznavao i to da je to bio samo korak ka daljem cilju atentatora i njihovih drugova.

Taj cilj je bio revolucija.

"Svi smo mi bili Bakunjinovci", bile su reči Principa.

Ni posle rata, Princip, u nas, nije bio omiljena tema.

Njegov akt odobravala je samo naša sirotinja i omladina. Buržoazija nije odobravala akt Principa. Pri kraju rata, svi su u nas govorili samo o potrebi podizanja jednog velelepnog Kosovskog hrama prema nacrtu Meštrovića.

Naš veliki pesnik Dučić video je, tada, u Srbiji, imperatora. On joj je uzvikivao; "Ave Serbia!" (Morituri te salutant). Ja sam napisao ovu pesmu u slavu ubistva i Principa.
Post Reply