Poezija

Post Reply
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

Divna je. Ostade na prethodnoj strani, pa da je prenesem, da se vidi.
laura wrote:Prostor

Tolika je količina prostora u mome biću
Da me stalno čini praznom
Ponekad ga nešto ispuni
Ponekad je to ljubav
Ponekad je glazba
Ponekad riječi iz života
Ponekad iz knjiga

Sve se to smješta negdje
Sve pronađe svoj kut i pusti korijenje
Nešto od toga nastavi rasti
Nešto prekrije paučina

Ali to nitko nikada ne vidi
Nitko nikada ne traži
A moja taština je premala
Ili sebičnost prevelika
Da sve održavam živim

Ja vodim dijaloge, duge i opsežne
Dok mi se netko sa strane ne uplete u misli
Onda vidim da dijaloga nije bilo
Vidim prazan prostor oko sebe

I svaki put sam puna vjere
Na nekom usputnom putovanju
Kroz prostor ispunjen ljudima
Odlučna da ću sve ponovno izvući
Ispreplesti i raširiti kroz prostor
Da se talog ne sliježe

No nikada nisam mogla
Ili nisam znala
Ili htjela
Smanjiti taj beskrajni prostor u mome biću
Kako bih ga uobličila u sreću
Jennifer
osnovnoskolka
osnovnoskolka
Posts: 36
Joined: 08 Jul 2014, 13:32

Re: Poezija

Post by Jennifer »

Prva ljubavna pesma

Zudim noc lepu kad se sanja
i reci tihe ko bez moci
drhte od snova i zvezdanja
zbog nje kraj mene u toj noci.

Izneo bih joj svoje srce
i svoju radost i svoju tugu
na dlanu sto sni milovanje
ko toplo srce neznu drugu.

I srce bih joj otvorio
da od neznosti uzdrhte dani
i njen bi lepi pogled bio
u mraku vodoskok zvezdani.

Branko Miljković
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Poezija

Post by laura »

***

Nemam nikakve filozofije: imam čula...
Ako o Prirodi zborim, ne činim to stoga što je poznajem
Nego zato sto je volim, a volim je baš zbog toga
Jer onaj ko voli nikada ne zna šta to voli
I ne zna zašto voli, niti zna šta je ljubav...
Voleti, to je večna bezazlenost,
a jedina bezazlenost da se ne razmišlja...

Fernando Pessoa
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
Jennifer
osnovnoskolka
osnovnoskolka
Posts: 36
Joined: 08 Jul 2014, 13:32

Re: Poezija

Post by Jennifer »

Nostalgija za sadasnjoscu

Tacno u tom trenutku covek pomisli:
Sta ne bih dao za srecu
da budem pored tebe na Islandu
u velikom nepomicnom danu
i da delim sadasnjost
kao sto se deli muzika
ili ukus voca.
Tacno u tom trenutku
covek je bio sa njom na Islandu.

Horhe Luis Borhes
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

"Bliži se 8.
Doći ćeš onako lepa
sva od sreće nasmejana,
ugledaću te
pa onda i ja biti srećan.
Kroz osmeh ćeš
izgovoriti moje ime,
a ja ću se istopiti
pre nego što te zagrlim,
i zbog toga baš šteta
jer taj bi se zagrljaj
u priručniku zagrljaja
mogao slobodno nazvati magija.

Bliži se 8,
a onda će vreme nestati.
A u svom tom nevremenu
slušaću tvoj glas,
govorićemo dodirima,
zavoleću svaku tvoju manu
kao što svaki tvoj treptaj
neizmerno volim.

Bliži se 8,
skuvaću nam čaj,
ješćemo čokoladu... Sreća!
A onda ćeš smestiti
glavu na moje grudi,
a ja cu nemoćan pred prolaznošću
pokušati da zamrznem
taj trenutak...
Neuspešno
ali šta me košta biti uporan.

Predugo se već bliži 8,
ako se mimoiđemo
i zbog toga zatekneš praznu sobu
da znaš da sam te pošao sresti,
nisam te mogao dočekat.."
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Poezija

Post by laura »

JAČANJE

Ko žudi da ojača svoj duh
treba da napusti svako poštovanje i tolerantnost.
Neke zakone da zadrži,
ali većinom da krši
i zakone i običaje i neodgovarajuće
usmjerenje da napusti.
Mnogo čemu će ga uživanje naučiti.
Razornog neće se bojati djela.
Od kuće pola treba da razruši.

Tako će se moralno razviti u mudrost.

Konstantinos Kavafis
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

STRAŽILOVO

Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje, iz zaseda mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.

I ovde, proletnje veče
za mene je hladno,
kao da, dolinom, tajno, Dunav teče.
A, gde oblaci silaze Arnu na dno
i trepte, uvis, zelenila tvrda,
vidim most što vodi, nad vidikom,
u tešku tamu Fruškog brda.

I, mesto da se klanjam Mesecu, toskanskom,
što u reci, rascvetan kao krin, blista,
znam da ću, ovog proleća, zakašljati ružno
i vidim vitak stas, preda mnom, što se roni,
verno i tužno,
senkom i korakom, kroz vodu što zvoni,
u nebesa čista.

I, tako, već slutim
da ću, skoro, dušu sasvim da pomutim.
I, tako, već živim,
zbunjen, nad rekama ovim, golubijski sivim.

Poveo sam davno tu pognutu senku,
a da sam to hteo, u onoj gori,
poznao grožđe, noć, i terevenku,
i potok, što sad, mesto nas, žubori.

I, tako bez tuge,
oči su mi mutne od neke bolje, duge.
I, tako, bez bludi,
na usnama mi gorka trulost rudi.

Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje, iz zaseda mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.

Već davno primetih da se, sve, razliva,
što na brda zidam, iz voda i oblaka,
i kroz neku žalost, tek mladošću došlom,
da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
providna i laka.

Znam da mi u kosu,
po zori rumenotamnoj,
tuđa, umorna, ruka, bledi sumrak prosu.
A da veselosti mojoj, čiloj i pomamnoj,
dve zaspale, bolne, dojke ne daju
da se glasnim krikom baci po trešnjama,
što mi ostadoše u zavičaju.

I, mesto da vodim, pogledom zelenim,
kao pre, reku što se sliva,
da skačem, ko Mesec, po gorama pustim,
i zažarene šume da potpirim,
sad, plavim i gustim,
snegom i ledom, smešeći se, mirnim
sve sto se zbiva.

I, tako, bez veza,
steže me, ipak, rodna, bolna, jeza.
I, tako, bez doma,
ipak će mi sudba postati pitoma.

Ne, nisam, pre rođenja, znao ni jednu tugu,
tuđom je rukom, sve to, po meni razasuto.
Znam, polako idem u jednu patnju, dugu,
i, znam, pognuću glavu, kad lišće bude žuto.

I, tako, bez bola,
vratiću se, bolan, voćkama naših polja.
I, tako, bez mira,
patiće gorko, mnogo šta, od mog dodira.

Već davno primetih da se, sve, razliva,
što na brda zidam, iz voda i oblaka,
i, kroz neku žalost, tek mladošću došlom,
da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
providna i jaka.

Lutam, još vitak, po mostovima tuđim,
na mirisne reke priležem, pa ćutim,
ali, pod vodama, zavičaj već vidim,
otkud pođoh, posut lišćem žutim
i rasutim.

I ovde, rumen krina,
sa devojačkog rebra,
ja, zorom, umorno brišem, bez milina.
A kad utopim čun Mesečev, od srebra,
u novo more jutra i trave,
sednem na oblak, pa gledam svetlost,
što se po nebu, uz moje strasti, jave.

A mesto svog života, davno živim,
bure i senke groznih vinograda.
Nastavljam sudbu, već i kod nas prošlu,
bolesnu neku mladost, bez prestanka;
tek rođenjem došlu,
sa rasutim lišćem, što, sa grobom Branka,
na moj život pada.

I, tako, bez groba,
veselost je neka, u meni, rugoba.
I, tako bez tela,
duša mi je nevidljiva, i nevesela.

Jednog proleća, i ja sam gorko znao
da, kroz svirale devojačkog rebra, zdravlje
dajem.
I grudi svoje, u grožđu, krikom, raskidao,
nag, na dnu neba, opivši se zavičajem.

I, tako, bez lica,
na liku mi je senka jarca, trešnje, 'tica.
I, tako bez stanka,
teturam se vidikom, bez prestanka.

Lutam, još, vitak, po mostovima tuđim,
na mirisne reke priležem, pa ćutim,
ali, pod vodama, zavičaj već vidim,
otkud pođoh, posut lišćem žutim
i rasutim.

Drhtim, još vitak, od reka i nebesa.
Miluje vazduh, poslednjom snagom i nadom,
ali, svisnuću, to i ovde slutim,
za gomilom onom, jednom, davno, mladom,
pod sremskim vinogradom.

Za jedan blagi stas,
što, prvi put, zaljulja
višnje i trešnje, poljupcem, kod nas
i poskoči, vidikom, sa ritova mulja.
Za društvo mu, što po vinskom mehu
svelo lišće rasu, sa osmehom mutnim,
preskačući, prvi put, potoke, u smehu.

A, mesto svog života, znam da, po vidiku,
taj smeh rasut, nad svakim telom, golim,
i, nad zemljom ovom, kroz koju Arno rudi,
pun zvezda i zraka, moj se šapat sliva,
u izmoždene grudi,
jer se, u proleću, sve to opet zbiva,
svuda, gde ja volim.

I, tako, bez reči,
duh će moj sve tuđe smrti da zaleči.
I, tako, bez traga,
rasuće mi ruka živa tela mojih draga.

Jer ljubav će moja pomešati, tajno,
po svetu, sve potoke, i zore,
i, spustiti na život, vedro i beskrajno,
i kod nas, nebo, i senku Fruške gore.

I, tako, bez zvuka,
smeh će moj padati, sa nebeskog luka.
I, tako, bez vrenja,
za mnom će život u trešnje da se menja.

Drhtim, još vitak, od reka, i nebesa.
Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom,
ali, svisnuću, to i ovde slutim,
za gomilom onom, jednom, davnom, mladom,
pod sremskim vinogradom.

Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima belim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem i ja, da duhom potamnelim,
teškim, neveselim.

I ovde, reku jednu
vidim, pod svojim telom,
da hladi laku, srebrnu, zemlju, nepreglednu.
A, kad mi prospe trešnje po duhu obolelom,
i, kraj Meseca, i ovde, zvezda zablista,
vidim da je, u ranom umiranju,
moj, i tuđa, mladost, gorka i jedna ista.

I, mesto moje sudbe, sa užasom novim,
susrećem davni život, bolan i prozračan.
A, kroz ovu zemlju, svilenu i prozirnu
čim, uplašeno, spustim devojačko telo,
kroz maslinu mirnu,
vidim, daleko, opet, lišće svelo
i zavičaj oblačan.

I, tako, bez kretnje,
tuđinu, poljupcem, dižem, u vetrove proletnje.
I, tako, bez znaka,
dozivam golu dragu, iz mekog, toskanskog, mraka.

A prah, sve je prah, kad dignem uvis ruku
i prevučem, nad providnim brdima, i rekom.
I, neizmerno slabe, sve te trešnje, što se vuku
sa mnom, po svetu, sa zemaljskim lelekom.

I, tako, bez tame,
duh moj sa mračnim voćkama pokriva me.
I, tako, bez imena,
istom žalošću milujem brda neviđena.

Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima belim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem, i ja, sa duhom potamnelim,
teškim, neveselim.

Lutam, još,vitak, sa šapatom strasnim
i otresam članke, smehom prelivene,
ali, polako, tragom svojim, slutim;
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.

I ovde, bez boje tajne,
ni jedne voćke nema,
nebesne one boje, gorke i beskrajne.
A kad razgrnem doline, rukama obema,
i, otkrijem dna bezdana, srebrna i bela,
na dnu je, opet, žalost, nejasna i laka,
vazduhom kupanih voćaka i tela.

I, mesto srebrnih pruga, zabrežja i reka,
susrećem, kao u snu, umorne misli, svoje.
A, nad trešnjama i mladim višnjama,
tamnu i dugu maglu, što se svuda širi,
u život pred nama,
gde se strast, polako, u umiranju smiri,
i čula upokoje.

I tako, bez reda,
mladost uvijam mirom, snegova i leda.
I tako, bez puta,
moje milovanje, po umiranju luta.

A mir, svud je mir, kad raspem što je bilo
i priklonim glavu na ono što me čeka;
na ceo jedan kraj sa kog se vino slilo
i smeh, i divna bestidnost, daleka.

I, tako, bez mora,
preliću život naš, zorama Fruških gora,
I, tako, bez pića,
igraću, do smrti, skokom, sretnih, pijanih, bića.

Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnim
i otresam članke, smehom prelivene,
ali, polako, tragom svojim, slutim,
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.

Fiezole, 1921.
Miloš Crnjanski
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

"Naše uzajamno disanje,
to je najlepša buka
u ovom mom kratkom životu."
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

СЕПТЕМБАР

Тај сјај заласка, та рана јесен,
Те страсне боје нашег бола
И тихи лист што мрући бљесне
Како да слави сопствени пораз.

Тај чудновати мир небеса,
Та дубока и умна плавет
- није ли, можда све то пјесма
коју би требало знати напамет.


Вито Николић
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

Izdah

Želja se ne gasi tek tako,
želja se satire nogama,
vrišti pod tvojim tabanima,
za srce se drži tvoje jedino,
previše sam puta je čuo,
previše puta ugušio u sebi,
ali parče srca za koje se drži,
nisam spasiti uspio,
i ćutio sam, neka me ubije, samo da tu je.

Ja ponekad neću da progovorim,
jer otiće iz mene i želja i dijelić srca,
koji nije dijelić nego je sve.


M.M.
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

Sumorni neki dani.
Sad je dobro imati prijatelja, jednostavnog,
vedrog, veselog, lekovitog.
Da nas nauči sta je važno, a šta nevažno
u životu.
Da nas lupi šakom po ramenu i da od tog
udarca ozdravimo.

Duško Radović
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

РУЖОКРАДИЦЕ

Nеко буде ружино дрво
Неки буду ветрове кћери
Неки ружокрадице

Ружокрадице се привуку ружином дрвету
Један од њих украде ружу
У срце је своје сакрије

Ветрове се кћери појаве
Угледају обрану лепоту
И појуре ружокрадице

Отварају им груди једном по једном
У некога нађу срце
У некога богами не

Отварају им отварају груди
Све док у једног срце не открију
И у срцу украдену ружу

Васко Попа
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

NEDELJA U GRADU N

Tumara gradom nedjelja,
ide od kuće do kuće,
ko da je slučajno naljegla,
pa ne zna šta će i kud će.

Zastane ispred izloga,
da tobož kosu popravi,
a otud nema nikoga
da je bar okom pozdravi.

U krčmi nađe tišinu,
na trgu, opet, tišina,
praznuju ljudi prazninu
i svud je samo praznina.

Tumara gradom nedjelja,
tek da vrijeme ubije;
ko da je greškom naljegla
pa sad bi nekud - što prije.

Vitomir-Vito Nikolić
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Poezija

Post by Dora »

Kad u ponocnom se iznenada zacuje casu
nevidljiva druzba sto prolazi ovuda
s muzikom zanosnom i sa glasnim poklicima-
ne tuguj zaludno za srecom sto ode,
za delima promasenim, i za snovanjima
sto zivot ih u varke pretvori.
Kao covjek odavno vec spreman, i odvazan na to,
zbogom reci Aleksandriji koja iscezava.
I nadasve ne zavaravaj se, ne govori sebi
da samo je san to bio, da te usi zavedose;
ne priginji pred takvim se ispraznim nadama.

Kao covek odavno već spreman i odvazan na to,
kako dostoji ti, tvom ugledu u ovome gradu,
okreni se, korakom odlucnim do prozora dodji
i slusaj s ganucem, ne sa preklinjanjem
il sa tuzbom kukavice,
ko poslednje tvoje uzivanje, slusaj one zvuke,
glazbala divna misticne druzine,
i tad zbogom reci Aleksandriji koju gubis.


Kostantinos Kavafis
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

***
С јесени
зелени
туга у мени,
с јесени,
кад дозру дуње и регрути
и дјевојке кад се заневјесте,
с јесени
некуд ме зову цесте.

Некуд
гдје лишће никада не жути
и гдје су људи - вјечити регрути,
а дјевојке - вјечите невјесте ...

С јесени
- тако су лажљиве цесте.

Витомир-Вито Николић
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

СВЕ ЈЕ ОДВЕЋ ТУЖНО

Све је одвећ тужно
да би било ружно,
и то што смо слаби
и лако рањиви,
и то што смо тако
несигурно живи,
и то лисје
које
падат не престаје...
Све је то лијепо,
па какво је да је,
јер друго нам
ништа
не
остаје.

Витомир-Вито Николић
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

STARA PESMA

Za mnom stoje mnogi dani i godine,
Mnoge noći i časovi očajanja,
I trenuci bola, tuge, greha, srama
I ljubavi, mržnje, nade i kajanja.

Sve to stoji na gomili trenutaka
U neredu, po prošlosti razbacano,
Dok nju vreme vuče nekud, nekud nosi
I odnosi bez otpora i lagano.

Nemam snage da se borim sa vremenom
Da odbranim, da sačuvam, ne dam svoje,
Nego gledam čega imam, šta je bilo:
I sve više, ništa više nije moje.

Kao miris, kao zraci, kao tama,
Kao vetar, kao oblak, kao pena,
Odvojeni dani, noći, lebde, kruže
I prilaze u obliku uspomena.

Al’ kad mis’o i sećanje budu stali,
Onda kud će i kome oni poći?
Onda kud će da iščeznu i da odu
Uspomene, moji dani, bivše noći?

Pa kud idem, da li idem, je l’ opsena?
Ko me goni, koga nosim, pre i sada?
Za mnom stoji čega nemam, a preda mnom:
Mrtva prošlost sa životom pokrivena.

Dok budućnost polagano pokrov skida,
Nje nestaje i u prošlu prošlost pada.

Vladislav Petković Dis
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

"Kada se prepustiš,
srce prati tebe."
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Poezija

Post by Dora »

ИГРАЧКА ВЕТРОВА

Пати без суза, живи без псовке,
и буди мирно несретан.
Таште су сузе, а јадиковке
ублажит неће горки сан.

Подај се пијаном ветру живота,
па нек те вије било куд,
пусти ко листак нека те мота
у луди полет вихор луд.

Лети ко лишће што вир га вије
за лет си душо створена.
За земљу није, за покој није
цвет што нема корена.


Тин Ујевић
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Poezija

Post by laura »

Za neshvaćene

Tražim pomilovanje
za neshvacene
koji ne umeju da premoste
ni kapilarskih razdaljina
do majke i sina,
do svakodnevne stvari proste;
za one koji ostaju strani
rukama što ih drže u naručju,
suncu pred kojim se sve razdani,
sobnoj, kao košulja bliskoj, tami.

Za sopstvene duše tamničare,
za radosti svojih trovače,
za one što viču kad im se plače,
kad u nežnosti ogreznu,
što uhode sebe kao tuđina,
za puškarnice srca njina,
za svačiju dušu zatvorenu
i opreznu.

Desanka Maksimović
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

Gle, opao cvet
vraća se na granu:
ah, to je leptir.

Arakida Moritake
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Poezija

Post by hellen_stewart »

Ništa nije bezveze,
sve je s nekim ciljem
što se u bezbroj slika izlije.
Sve ima početak -- kraj,
trajanje...
i sam kraj-nije kraj,
već opet postignuti cilj
što se u nove slike prolije.

Ništa nije bezveze...
i cilj ima početak
-namjeru što u srcu klija
pa sve u svijetu teče
od srca do srca:
riječi, priče, djela...;
ništa ne prestaje,
samo se vrti i okreće.

S.B.
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

Ne čitam poeziju. Nemoj ni ti. To je kao kad otkriješ trik. Ne može više niko da te ubedi da je to magija, ma koliko dobro ga izveo. Ne čitam poeziju, stvarno. Nemoj je čitati ni ti. To je izumrli jezik za sporazumevanje među promašajima u ljubavi. Ljubavi je pisana reč ionako suvišna, jer u ljubavi sve već jeste vrhunska poezija. Ne čitam poeziju. Kad ti lepo kažem - nemoj ni ti. Ako ti je do poezije, uhvati nekog za ruku, uhvati sebe u nečijem oku. Prošetaj kroz sumrak. Odgledaj klizače na ledu. Osvoji osmeh. Poštedi život pauku. Zaviri u stopala balerine. Sve ostalo je znak da je negde krenulo naopako. Reči jesu divne, ali one dođu na kraju, kad sve to prethodno pokrene čoveka i protutnji kroz njega. A ne polazi s(v)e od reči. Ili je to možda razlika između onoga koji piše i onoga koji čita? Za jednog je to krajnja stanica, za drugog početna. Ne čitam poeziju. Ako nemaš koga da uhvatiš za ruku posle ovoga, razumeću što je čitaš, ako imaš - uhvati i ne vraćaj se. Jer sve ostalo znači da propuštaš da budeš poezija. Ne čitam...

Ratko Petrović
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

УМЈЕСТО МОЛИТВЕ ЗА ДАЛЕКУ

Понекад, давна, сјетим те се,
А нешто топло засја у души
Као од добре старе пјесме
Што се случајно запјевуши.

Гдје ли си ноћас, ти далека,
Да ли си негдје свила дом,
Или још увијек, ко некад,
Луташ поноћним Београдом?

Да ли још тражиш оног чудног,
Оног из твојих снова врелих,
Кога си тражила узалудно
И оне ноћи кад смо се срели.

Тражи, само тражи, трагај,
Он ипак једном мора доћи
Из твојих лијепих снова, драга,
У твоје нимало лијепе ноћи.

Као што дођу ове пјесме
Из дивних шума непознатих
Право у наше ружне несне,
У горку збиљу касних сати.

Понекад тако сјетим те се,
А нешто топло засја у души
Као од добре старе пјесме
Што се случајно запјевуши.

Витомир-Вито Николић
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Poezija

Post by laura »

NESANICA

Ne spavam, i ne nadam se snu.
Čak i u smrti ne nadam se snu.

Predstoji mi nesanica duga kao Mlečni put
I jedan zaludan zev koji će nadživeti svet.

Ne spavam; ne mogu da čitam kad se probudim noću.
Ne mogu da pišem kad se probudim noću,
Ne mogu da mislim kad se probudim noću –
Bože moj, ni da sanjam ne mogu kad se probudim noću!

Ah, kako me opija žudnja da budem bilo ko drugi!

Ne spavam, ležim, usplahiren, probuđeni leš,
A sve što osećam samo je prazna misao.

Pohode me, izobličene, stvari koje su mi se desile –
Sve one zbog kojih se stidim i kajem –;
Pohode me, izobličene, stvari koje mi se nisu desile –
Sve one zbog kojih se stidim i kajem –;
Pohode me, izobličene, stvari koje nisu ništa,
I čak se i zbog njih stidim, i kajem, i ne mogu da spavam.

Nisam u stanju da smognem snage i pripalim cigaretu.
Zurim u zid isped sebe kao da promatram svemir.
Napolju je tišina gluva za sve što se zbiva.
Neizmerna tišina koja bi u nekoj drugoj prilici bila strašna,
U svakoj drugoj prilici, kad bih samo mogao da osetim strah.

Ispisujem stihove zaista dopadljive –
Stihove da bih saopštio kako nemam šta da kažem,
Stihove da bih uporno ponavljao to isto,
Stihove, stihove, stihove, stihove, stihove...
Bezbroj stihova...
A sva istina, i sav život ostaju izvan njih i izvan mene!

Pospan sam, ne spavam, osećam, a ne znam čime
Ja sam čisto osećanje, nezavisno od čula,
Jedna puka apstrakcija samosvesti bez ličnosti,
Izuzev nužnosti koja uslovljava svest,
Izuzev – otkud znam izuzev čega...

Ne spavam. Ne spavam. Ne spavam.
Kakva teška sanjivost u glavi, na očnim kapcima, u duši!
Kakva teška sanjivost svuda osim u mogućnosti sna!

O zoro, previše kasniš... Dođi...
Dođi, uzaludno,
Da mi doneseš novi dan istovetan sa ovim, koji će smeniti druga noć,
Istovetna sa ovom...
Jer si uvek radosna i uvek donosiš nadu,
Ako je verovati staroj sentimentalnoj literaturi.

Dođi, donesi nadu, dođi, donesi nadu.
Moj umor se zavlači u jastuk.
Bole me leđa jer ne ležim na boku.
Da ležim na boku, bolela bi me leđa što ležim na boku.
Dođi zoro, požuri!

Koliko je sati? Ne znam.
Nemam snage da pružim ruku i dohvatim sat.
Nizašta nemam snage, nizašta više...
Samo za ove stihove, napisane sledećeg dana.
Da, napisane sledećeg dana.
Svi stihovi su uvek napisani sledećeg dana.

Napolju mrkla noć, savršeni spokoj.
Mir u svekolikoj prirodi.
Čovečanstvo otpočiva i zaboravlja svoje gorčine.
Baš tako.
Čovečanstvo zaboravlja svoje radosti i gorčine.
Tako se obično kaže.
Čovečanstvo zaboravlja, da, Čovečanstvo zaboravlja,
Ali čak i kad je budno, Čovečanstvo zaboravlja.
Baš tako. Ali ja ne spavam.

Fernando Pesoa
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
Post Reply