Poezija

Post Reply
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

Negde između onoga što bi trebalo da bude i naših grešaka, leži ta priča koju zovemo - sudbina. Verovatno će skoro svako od nas umeti da uz čašu vina ispriča neku tugaljivu priču... I po ramenima ćemo odmah nekako otežati nakupljeni, natopljeni i mokri od te magle, koja se uvuče u naš džemper, dok sedimo preko, s druge strane i slušamo priču, i pripovedača koji se lomi. Priču od koje nam se stave violine u uši i upadnu trunci u oči. Ljubav, kad stegneš ode, kad pustiš - ode. Ali da ti šapnem, ako znaš šta treba da radiš u ljubavi ti onda i ne znaš da voliš... Nije to rutina. Tek kad nemaš pojma ja ti potpuno verujem.

Ratko Petrović
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

RAVNODUŠNA PESMA

Čovek se, katkad, povuče u samoću,
Zbog starosti, umora il’ razočarenja,
Il’ možda zbog svega skupa. I tad, noću,
U časovima neželjenih bdenja,

On vidi duboku i jadnu prazninu
Srca k’o života, života k’o sveta,
I da duše kao leptirovi ginu,
I da svaka nada k’o magla odleta.

I, za čudo! Tada ništa mu ne smeta:
Ni šum mrtvih seni, ni idoli pali;
Sam se pita zašto i šta da se žali?
A jedan se osmeh radja polagano:

Osmeh koji ništa ne mrzi nit voli,
Osmeh blag, sažaljiv, kad se sve preboli,
I sadašnji jadi i nadanje rano,
I bol što je muklo naša srca cep’o.

Sve postaje jedno. Pa i to je lepo…

Sima Pandurović
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

Svi žedni nenapojeni,
Svi neiskusni,
Svi ojađeni,
Svi koji nosite crninu bez prestanka
Za stablima i za pticama,
Za Možda i za Slučajno
I za Sasvim Uzaludno
I za Nikad,
Vama neznanim predajem u dio
Svoj preboljeni strah,
Svoj ponos koji mrzim,
I svoje suvišne suze.


V.Parun
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
nasta
penzionerka
penzionerka
Posts: 2118
Joined: 23 Jun 2008, 21:27
Location: 45°22′40″N 20°23′10″E

Re: Poezija

Post by nasta »

U noci - Laurie Lee

U noci su mi ruke lude, mislim,
jer razdrazljivo tkanje tame slijede
rezbareci stalno tuzan list tvojih usana
u gustoj, crnoj kori sna.

I zglobovi mojih prstiju hitri su u ludilu
skacuci sa izgubljenim cudjenjem
kroz beskrajnu pustinju snova,
oblikujuci okvire zelja
oko misli tvojih ociju.

Danju je otisak tvoga tjela
kao udarac sunca po mojim rukama
i kor tvoje krvi
pjeva neprestano
kroz kanale moje ruke sto odjekuju.
Ali ja sam izgubljen u svojoj kolibi
kad izidju zvijezde,
jer moji dlanovi kao macji gledaju,
a povrsina svakoga trenutka
tvoja je slika sto se ljulja.
~ Misli stvaraju dela. Dela formiraju navike. Navike grade karakter. Karakter oblikuje sudbinu. ~
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

VERA SALUTRIX

Ni spasa ni sna, više, o spasenju !
Otkako se duboko, i tajno,
Rastah sa svim na svetu
Obožavam još samo brzinu i kretnju,
Jer tole želje i skraćuju daljinu,
I vode život svaki i stvar svaku
Kraju i ispunjenju.
Ne ostavlja me jeza od onog dana
Kada prvi put ugledah sebe,
Kako po tvrdim cestama zemlje,
Kao pobožan putnik Boga,
Tražim i jedino slavim
Smrt
Koja je
Mir, Vjera, Nevjesta, i uvir
Svakog sna o spasenju.

Ivo Andrić
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

JOŠ JEDNA ANATOMIJA

Da li sam uradio ono što je trebalo da uradim ovde na zemlji?
Bio sam gost u kući pod oblacima,
Gde teku reke i obnavljaju se žitarice.
Šta s tim što sam pozvan, ako sam odsutan?

Sledeći put rano ću potražiti mudrost.
Ne bih se pretvarao da mogu da budem kao drugi.
Iz toga proizilazi samo zlo i patnja.

Odričući se, izabrao bih sudbinu u pokori.
Obuzdao bih vučije oči i proždrljivo grlo.
Ja, stanovnik nekog vazdušnog manastira,
S pogledom na grad u dolini koji se presijava
Ili na potok, brvno i stare kedrove,
Prepustivši se samo jednom zadatku

Koji tada ipak ne bi mogao biti ostvaren.

Czeslaw Milosz
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

ljubi - tek onog,
koji pred tobom
(iznutra) drhti.

Jer to je zemljotres srca.

Dok čeka tvoje usne,
u njemu se izdižu
planine nežnosti...

Izvajaj te vrhove svojim
dahom.
Ne dozvoli da ih
okuje krti led neodlučnosti.

Nemoguće stvari
uvek imaju
veoma moguće
završetke.

Ali nemoj to da dozvoliš!
Nikada...

Veruj da je ipak možda
voda žednija nas,
nego što smo mi žedni nje.

Čuda samo tako opstaju.

Kada i druga čuda
veruju u njih.

Ratko Petrović
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

ПОСЛЕ ИГРЕ

Најзад се руке ухвате за трбух
Да трбух од смеха не пукне
Кад тамо трбуха нема

Једна се рука једва подигне
Да хладан зној с чела обрише
Ни чела нема

Друга се рука маши за срце
Да срце из груди не искочи
Нема ни срца

Руке обе падну
Беспослене падну у крило
Ни крила нема

На један длан сад киша пада
Из другог длана трава расте
Шта да ти причам

Васко Попа
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

tvoja ruka položena nehajno na mojoj nozi
nježno je dotičem i milujem dlanom
ispreplićem prste s tvojima

i stežem
i stežeš.
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

MLADOST, NASMEJANA, PROZIRNA

Ta vaša mladost, nasmejana, prozirna,
ta vaša sreća, tiha, zamišljena, laka,
pogledi vaši onom tko vas gleda,
nespoznanje naše sebe, neznađe.
Sve ono što ste, po čemu ste nalik
ideji što vas zaboravlja
ljubavlju hrani onog tko vas ljubi
jer bivate ne misleći
na istu mladost što je večno žalo
Kronosa, pravde nepravednog oca,
skrši ko vale,
ostavljajući u sećanju
tek beli zvuk pene.

Fernando Pessoa
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

ISTI KRAJ

Svakim je danom u duši praznije,
na žalost, — jer to je ipak žalost, draga;
lepe su stvari najprolaznije;
pa bar da dubokog ne ostave traga!

A ovako, dug je život iskušenja,
bola i zala što tište i peku,
sećanja na prošlost, i večita bdenja,
i nada na sreću nenadnu, daleku.

I dugačka je naša ludost samo,
što verujemo u preokret svega,
kad ipak dobro i sigurno znamo
da je sve isto: pre i posle njega.

Najzad, ništa, draga, nije tako skupo,
da bi za njim oblak teške tuge osto.
Sve na ovom svetu svršava se prosto,
odviše prosto i očajno glupo.

Sima Pandurović
Last edited by fireandice on 15 Nov 2014, 23:03, edited 1 time in total.
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Poezija

Post by Dora »

Kajanje

Reci tom kajanju da se umjeri,
kajanju svakako dobrom, ali opasno pristrasnom.
Nemoj se prošlošću opterećivati i mučiti toliko.
Nemoj pridavati toliku važnost sebi.

Zlo koje si učinio bilo je manje
nego što pretpostavljaš; daleko manje.

Vrlina koja ti je donijela kajanje sada
i onda je bila prikrivena u tebi.

Vidi kako jedan doživljaj, koji ti se nenadno
vraća u sjećanje, objašnjava
uzrok tvog čina koji ti je izgledao
nedostojan, ali sada biva opravdan.

Nemoj se u svoje pamćenje apsolutno pouzdati:
mnogo si zaboravio – razne sitnice -
koje su te dovoljno opravdavale.

I nemoj da misliš da si onoga kome je nepravda nanesena
poznavao tako dobro.
Verovatno je imao darove, za koje nisi znao;
ni ogrebotine možda nisu ono
što ti misliš (ne poznajući njegov život)
da su bile strašne rane koje si mu nanio ti.

Nemoj se pouzdati u svoje slabo pamćenje.
Umjeri kajanje koje je uvijek
do izmišljotine pristrasno prema tebi.


Konstantinos Kavafis
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

STRAŽILOVO

Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje, iz zaseda mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.

I ovde, proletnje veče
za mene je hladno,
kao da, dolinom, tajno, Dunav teče.
A, gde oblaci silaze Arnu na dno
i trepte, uvis, zelenila tvrda,
vidim most što vodi, nad vidikom,
u tešku tamu Fruškog brda.

I, mesto da se klanjam Mesecu, toskanskom,
što u reci, rascvetan kao krin, blista,
znam da ću, ovog proleća, zakašljati ružno
i vidim vitak stas, preda mnom, što se roni,
verno i tužno,
senkom i korakom, kroz vodu što zvoni,
u nebesa čista.

I, tako, već slutim
da ću, skoro, dušu sasvim da pomutim.
I, tako, već živim,
zbunjen, nad rekama ovim, golubijski sivim.

Poveo sam davno tu pognutu senku,
a da sam to hteo, u onoj gori,
poznao grožđe, noć, i terevenku,
i potok, što sad, mesto nas, žubori.

I, tako bez tuge,
oči su mi mutne od neke bolje, duge.
I, tako, bez bludi,
na usnama mi gorka trulost rudi.

Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje, iz zaseda mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.

Već davno primetih da se, sve, razliva,
što na brda zidam, iz voda i oblaka,
i kroz neku žalost, tek mladošću došlom,
da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
providna i laka.

Znam da mi u kosu,
po zori rumenotamnoj,
tuđa, umorna, ruka, bledi sumrak prosu.
A da veselosti mojoj, čiloj i pomamnoj,
dve zaspale, bolne, dojke ne daju
da se glasnim krikom baci po trešnjama,
što mi ostadoše u zavičaju.

I, mesto da vodim, pogledom zelenim,
kao pre, reku što se sliva,
da skačem, ko Mesec, po gorama pustim,
i zažarene šume da potpirim,
sad, plavim i gustim,
snegom i ledom, smešeći se, mirnim
sve sto se zbiva.

I, tako, bez veza,
steže me, ipak, rodna, bolna, jeza.
I, tako, bez doma,
ipak će mi sudba postati pitoma.

Ne, nisam, pre rođenja, znao ni jednu tugu,
tuđom je rukom, sve to, po meni razasuto.
Znam, polako idem u jednu patnju, dugu,
i, znam, pognuću glavu, kad lišće bude žuto.

I, tako, bez bola,
vratiću se, bolan, voćkama naših polja.
I, tako, bez mira,
patiće gorko, mnogo šta, od mog dodira.

Već davno primetih da se, sve, razliva,
što na brda zidam, iz voda i oblaka,
i, kroz neku žalost, tek mladošću došlom,
da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
providna i jaka.

Lutam, još vitak, po mostovima tuđim,
na mirisne reke priležem, pa ćutim,
ali, pod vodama, zavičaj već vidim,
otkud pođoh, posut lišćem žutim
i rasutim.

I ovde, rumen krina,
sa devojačkog rebra,
ja, zorom, umorno brišem, bez milina.
A kad utopim čun Mesečev, od srebra,
u novo more jutra i trave,
sednem na oblak, pa gledam svetlost,
što se po nebu, uz moje strasti, jave.

A mesto svog života, davno živim,
bure i senke groznih vinograda.
Nastavljam sudbu, već i kod nas prošlu,
bolesnu neku mladost, bez prestanka;
tek rođenjem došlu,
sa rasutim lišćem, što, sa grobom Branka,
na moj život pada.

I, tako, bez groba,
veselost je neka, u meni, rugoba.
I, tako bez tela,
duša mi je nevidljiva, i nevesela.

Jednog proleća, i ja sam gorko znao
da, kroz svirale devojačkog rebra, zdravlje
dajem.
I grudi svoje, u grožđu, krikom, raskidao,
nag, na dnu neba, opivši se zavičajem.

I, tako, bez lica,
na liku mi je senka jarca, trešnje, 'tica.
I, tako bez stanka,
teturam se vidikom, bez prestanka.

Lutam, još, vitak, po mostovima tuđim,
na mirisne reke priležem, pa ćutim,
ali, pod vodama, zavičaj već vidim,
otkud pođoh, posut lišćem žutim
i rasutim.

Drhtim, još vitak, od reka i nebesa.
Miluje vazduh, poslednjom snagom i nadom,
ali, svisnuću, to i ovde slutim,
za gomilom onom, jednom, davno, mladom,
pod sremskim vinogradom.

Za jedan blagi stas,
što, prvi put, zaljulja
višnje i trešnje, poljupcem, kod nas
i poskoči, vidikom, sa ritova mulja.
Za društvo mu, što po vinskom mehu
svelo lišće rasu, sa osmehom mutnim,
preskačući, prvi put, potoke, u smehu.

A, mesto svog života, znam da, po vidiku,
taj smeh rasut, nad svakim telom, golim,
i, nad zemljom ovom, kroz koju Arno rudi,
pun zvezda i zraka, moj se šapat sliva,
u izmoždene grudi,
jer se, u proleću, sve to opet zbiva,
svuda, gde ja volim.

I, tako, bez reči,
duh će moj sve tuđe smrti da zaleči.
I, tako, bez traga,
rasuće mi ruka živa tela mojih draga.

Jer ljubav će moja pomešati, tajno,
po svetu, sve potoke, i zore,
i, spustiti na život, vedro i beskrajno,
i kod nas, nebo, i senku Fruške gore.

I, tako, bez zvuka,
smeh će moj padati, sa nebeskog luka.
I, tako, bez vrenja,
za mnom će život u trešnje da se menja.

Drhtim, još vitak, od reka, i nebesa.
Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom,
ali, svisnuću, to i ovde slutim,
za gomilom onom, jednom, davnom, mladom,
pod sremskim vinogradom.

Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima belim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem i ja, da duhom potamnelim,
teškim, neveselim.

I ovde, reku jednu
vidim, pod svojim telom,
da hladi laku, srebrnu, zemlju, nepreglednu.
A, kad mi prospe trešnje po duhu obolelom,
i, kraj Meseca, i ovde, zvezda zablista,
vidim da je, u ranom umiranju,
moj, i tuđa, mladost, gorka i jedna ista.

I, mesto moje sudbe, sa užasom novim,
susrećem davni život, bolan i prozračan.
A, kroz ovu zemlju, svilenu i prozirnu
čim, uplašeno, spustim devojačko telo,
kroz maslinu mirnu,
vidim, daleko, opet, lišće svelo
i zavičaj oblačan.

I, tako, bez kretnje,
tuđinu, poljupcem, dižem, u vetrove proletnje.
I, tako, bez znaka,
dozivam golu dragu, iz mekog, toskanskog, mraka.

A prah, sve je prah, kad dignem uvis ruku
i prevučem, nad providnim brdima, i rekom.
I, neizmerno slabe, sve te trešnje, što se vuku
sa mnom, po svetu, sa zemaljskim lelekom.

I, tako, bez tame,
duh moj sa mračnim voćkama pokriva me.
I, tako, bez imena,
istom žalošću milujem brda neviđena.

Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima belim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem, i ja, sa duhom potamnelim,
teškim, neveselim.

Lutam, još,vitak, sa šapatom strasnim
i otresam članke, smehom prelivene,
ali, polako, tragom svojim, slutim;
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.

I ovde, bez boje tajne,
ni jedne voćke nema,
nebesne one boje, gorke i beskrajne.
A kad razgrnem doline, rukama obema,
i, otkrijem dna bezdana, srebrna i bela,
na dnu je, opet, žalost, nejasna i laka,
vazduhom kupanih voćaka i tela.

I, mesto srebrnih pruga, zabrežja i reka,
susrećem, kao u snu, umorne misli, svoje.
A, nad trešnjama i mladim višnjama,
tamnu i dugu maglu, što se svuda širi,
u život pred nama,
gde se strast, polako, u umiranju smiri,
i čula upokoje.

I tako, bez reda,
mladost uvijam mirom, snegova i leda.
I tako, bez puta,
moje milovanje, po umiranju luta.

A mir, svud je mir, kad raspem što je bilo
i priklonim glavu na ono što me čeka;
na ceo jedan kraj sa kog se vino slilo
i smeh, i divna bestidnost, daleka.

I, tako, bez mora,
preliću život naš, zorama Fruških gora,
I, tako, bez pića,
igraću, do smrti, skokom, sretnih, pijanih, bića.

Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnim
i otresam članke, smehom prelivene,
ali, polako, tragom svojim, slutim,
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.

Fiezole, 1921.
Miloš Crnjanski
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

NOĆ. NOVEMBAR

Noć. Novembar. Kiša vlaži, vlaži...
Pomrčina zgusnuta do krika.
U odžaku, ko da milost traži,
vije vjetar bolom beskućnika.

Negdje nekakva kapija pjeva,
s prizvukom tuge zaboravljenih.
U meni nešto dozrijeva,
čudno nešto noćas zri u meni.

Vitomir-Vito Nikolić
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Poezija

Post by laura »

ČOVEK

Poznavala sam u detinjstvu pticu
srca sitnog kao lešnik,
a umrla je od tuge
već u treću zoru
kad su joj ljudi oteli
gnezdo i goru.

I sećam se nekog starog
tužnookog pseta
koje je imalo snage
da skapa od žalosti
kada je nestalo drage
ruke iz koje primalo
milovanja, udarce i kosti.

Samo sam ja preživela
smrt voljenog bića,
i mnogo mi se dragih prijatelja
izgubilo u dubini mraka,
preživela niz izdaja, i kleveta,
i rastanaka,
i opet mi se hoće
sunca i sveta.

Desanka Maksimović
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Poezija

Post by laura »

Beda

čovek koga nikad nisi video onaj je
koji te održava,
onaj koji će možda doći
jednog dana.

on nije napolju na ulicama niti
u zgradama niti na
stadionima
ili ako je tamo
mora da sam ga promašio.

on nije neki od naših predsednika
guvernera ili glumaca.

pitam se ima li ga negde.
hodam ulicama
pored radnji i bolnica
bioskopa i barova
i pitam se ima li ga tamo.
tražim već skoro pola stoleća
i nikako da ga vidim.

živog čoveka, istinski živog,
kad recimo spusti ruke
pošto je pripalio cigaretu
i vidiš mu oči
kao oči tigra koje zure nekud
u vetar.
ali kad se ruke spuste
uvek su to neke
druge oči
večito večito
druge.

i uskoro će biti prekasno za mene
i proživeću život
s dragstorima, mačkama, čaršavima,
pljuvačkom, novinama, ženama, vratima i
drugim asortimanom,
ali nigde
živog čoveka.

Čarls Bukovski
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

...
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Poezija

Post by Dora »

Да бих те волео, судбини
предао сам своје срце.
Више се нећеш моћи ослободити
више се нећу моћи ослободити
од кобности те љубави!

Не мислим на то, не осећаш то
ја и ти смо већ ти и ја,
као море и као небо,
а небо и море постоје
без своје воље.

Хуан Рамон Хименез
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Poezija

Post by Dora »

OVA STARA TESKOBA

Ova stara teskoba,
Ova teskoba koju vekovima u sebi nosim,
Izlila se iz krčaga,
U suze, u puste maštarije,
U snove nalik na košmare bez strave,
U silna i nagla uzbuđenja lišena svakog smisla.

Izlila se,
Jedva i znam kako treba da se vladam u životu
S ovom mrzovoljom od koje mi se duša mršti!
Kamo sreće da sam zaista sišao s uma!
A umesto toga: ovo ni tamo ni ovamo,
Ovo otprilike,
Ovo i može i ne mora...
Ovo.

Zatočenik u ludnici je barem neko.
Ja sam zatočen u ludnici bez ludnice.
Ja sam hladnokrvno lud,
Sumanut i oštrouman,
Svemu sam tuđ i jednak svima:
Spavam budan sa snovima koji su ludost
Jer nisu snovi.
Takav sam...

Jadna stara kućo mog izgubljenog detinjstva!
Šta bi rekla kad bi znala kakav sam beskućnik danas!
Šta se to desilo s tvojim mališanom? Poludeo je.
Šta je s onim što je spokojno spavao
Pod tvojim palanačkim krovom?
Poludeo je.
Šta li je s onim što sam bio? Poludeo je.
To sam danas ja.

Kad bih makar mogao da verujem u bilo šta!
Recimo u onaj totem donesen iz Afrike
Koji smo u čuvali u kući.
Bio je grozan, bio je nakaradan,
Al ipak, imao je u sebi nečeg božanskog,
Kao i sve u šta se veruje.
Kad bih barem mogao da verujem u neki totem –
Jupitera, Jehovu, Čovečanstvo –
Svaki bi mi dobro došao,
Jer ništa na svet i ne postoji
Izvan onog što mislim da postoji.

Prsni, srce od bojenog stakla!





Fernando Pessoa (1888-1935)
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Poezija

Post by Instinct »

Crne rupe su
jele svoje
stomake i prostore,
da uspore
i rastegnu vreme
dok se
ne pronađemo.

Da se ne mimoiđemo
na ovom peronu
gde se samo sine životom
pa nestane - zauvek.

Amebe su isplivale na kopno
i počele sa traženjem kičme
i čvrstog skeleta i započele evoluciju,
jedino zbog nas dvoje.

Veruj mi,
zvonaste meduzice
su se mučile da okoštaju,
do boli,
i dobiju čvrste oblike
od kojih će jednom nastati ruke,
kojima ćemo se grliti
daveći se u nežnosti

i kamene glave
nekakvih morskih ježeva
su se trudile,
okamenjene
u glavobolje naprezanja,
dole u dubinama
okeana
da ni iz čega
stvore oči,
upirući dve mrtve
tačke svojih temena
ka suncu,
milenijumima
svakodnevno

oči,
kojima
ćemo se
jednom gledati

vulkani nisu bljuvali,
tek eto tako,
kao mamurni
skretničari
na seoskim prugama
u novembarska jutra

već je
trebalo
postaviti
stvari
na svoje mesto.

Za nas
napraviti geografiju.

Stvoriti
prostor i vreme
da se jednom
odigra
i odživi - ljubav...

Više odživi,
a manje odigra...


Ratko Petrović
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Post by fireandice »

RASTANAK KOD KALEMEGDANA

Rastali smo se
i sišli iz grada.
Kao dve suze, kad naporedo kanu,
sa naboranog lica.

Na vodi su nas čekale lađe.
Tvoja ode prva.
Moja je obilazila ostrva.

Sedeo sam poguran i crn,
pust,
kao Mesečeva senka.

Miloš Crnjanski
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Poezija

Post by Dora »

NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM

Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.
Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.
Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.
Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.
Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.
Ne znam osetiti gde sam.
Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.
Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.
Čitam ponovo i kažem: ”Zar sam to bio ja?”
zašto sam to napisao, samo Bog zna.



Fernando Pessoa
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Poezija

Post by Dora »

kako volim ove stihove...


CEKANJE


Cekanje je
umiranje nedocekanog,
trenutak koji nije dolazak.

Cekanje miriše na bolnice-
nosi postojan zadah truljenja nade.
Cekanje odnosi dah,
ono je nekad molitva,
nekad mržnja i neispavana tuga.
Sve zavisi od godina cekanja,
od oveštalih trenutaka izgubljenih u njemu.
Ja ga mrzim svim onim
čime bih mogla da volim.
Jer, ono je početak i kraj želje,
porodjaj bez ploda.
Molitvenik jastuka, asfalta,
isprepletanih ruku u bioskopima.
Hiljadita suza zbog iste stvari,
a opet prvi bol nepreboljen.

Cekanje je ljubavnik umirućih ljubavi,
ono je dolazak nedolaska,
randevu sa sećanjem.


Melita Djurisic
User avatar
naturale blonde
Hvar u srcu
Posts: 4672
Joined: 19 Oct 2009, 16:42

Re: Poezija

Post by naturale blonde »

erotska poezija stanke gjuric:D

phpBB [video]
User avatar
Dora
penzionerka
penzionerka
Posts: 5319
Joined: 03 Sep 2011, 23:38

Re: Poezija

Post by Dora »

POSLEDNJE PUTOVANJE

Otići ću. A ptice će ostati
pjevajući,
i ostat će vrt moj sa svojim zelenim stablom
i svojim bijelim zdencem.

Svake večeri nebo će biti plavo i spokojno,
i zvonit će, kao i večeras,
zvona sa zvonika.

Umrijet će oni koji su me voljeli,
i svijet će se obnavljati svake godine,
a u uglu mog vrta rascvala i okrečena
lutat će duh moj, nostalgičan...

Otići ću, i bit ću sam, bez ognjišta, bez stabla
zelenog, bez zdenca obijeljena,
bez neba plava i spokojna...
A ptice će ostati pjevajući.


Juan Ramón Jiménez
Post Reply