Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentairati..

Post Reply
User avatar
Ledena
srednjoskolka
srednjoskolka
Posts: 67
Joined: 11 Mar 2011, 18:19

Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentairati..

Post by Ledena »

Nebo... Ako pretocis u reci jedan pojam, moci ces da odgonetnes gde da svrstas ljude po njihovoj reakciji na njega. Za nekog, prva (i jedina) asocijacija bice plavo, oblaci, sunce... Za nekog drugog, otvorice se svetovi, simboli ce se otvarati poput cvetova pozvanih toplotom i ritmom zemlje, meseca i sunca. I moci ces da lutas bezvremenim prostranstvima, sirinom necijeg uma, i da se nikada ne izgubis. Jer se ne mozes izgubiti na mestu na kome se osecas kao kod svoje kuce.

Upoznala sam te sasvim slucajno. Recimo. Mislim, bio bi to lep pocetak neke price, ona magicna slucajnost koja vodi stvari putevima neotkrivenim i neodredjenim. Ali, to nije istina, zar ne? Jer, slucajnost, zaista, nema sta da trazi u ovoj prici. Ova prica tako lako se moze svrstati u slucajnosti zivota, ali im ne pripada. Ne. Upoznala sam te sasvim namerno, onda kada su sve slucajnosti prestale da imaju svoje znacenje, onda kada je bilo potrebno malo namere, malo cvrste, pouzdane, ovozemaljske namere koja ima pecat predodredjenosti i jasne odredjenosti svega sto se desava.

U svemu je moguce pronaci simbole. Ako gledas u nebo, ako okreces glavu prema sirokom platnu na kome se oblici i boje gube i nastaju u potrazi za slikom, jednom velikom, savrsenom slikom, lako ce se dogoditi da se spotaknes na neki maleni, jedva vidljivi kamicak pod nogama. Mikroskopska cestica snage vece od beskraja. A ipak, razbijena kolena, malo bola, krvi, ne mogu naterati oci da skrenu pogled... Da, meni laskav kompliment (mada znam da ce ga mnogi uporediti sa ludilom i gluposcu). I tako lagano procitane mape neba u mojim ocima...

Bila je olujna noc. Ta jedna od nekoliko uzastopnih. Najava? Da, mogla je biti i najava, velicanstveni nebeski orkestar divlje, neobuzdane, silovite tamne strane prirode. Ali ipak nije. Uvertira novog radjanja, bola, sluzi, krvi, golog mesa i otvorenih preloma? Ne, nije bila najava. Bila je to, tek, pozadina. Afrodizijak za nagrizajucu zelju koja je rasla, sirila se, zarivala svoje ostre zube u sve cega se dotakla. Neprekidna svest o tome da najjarkije boje koje mame istovremeno i ubijaju. Ako nemas moc da ih zamenis, da ih izbrises, ponovo naneses, cineci ranjivo ponovo zasticenim, ne dotici. Ne diraj. Ne prilazi. Ne ceprkaj povrsno, ne probaj ako nisi spremna da varis, i varis, i varis... Povrsinski sjaj je samo refleksija ogledala. A ogledala pucaju. Rasprskavaju se u milijardu komadica cineci oklop besmislenim. I nepotrebnim.


O, da... Lepo bi bilo najaviti ponovno radjanje, pucanje ljuske jajeta, osmotriti novi zivot, dati mu smernice, dodati potrebno, lisiti ga nepotrebnog... Ali, u ovoj nasoj prici toga nece biti. Samo isceljenje, uzajamno lizanje rana i soli natrljane od strane ostatka sveta. Pokrpljeno, zalepljeno. Trenutak prepoznavanja najdublje, najtamnije, najtajnije zelje... ne novi pocetak, ne novi zivot. Ovaj, sadasnji, prisutni, oporavljen, podignut, bez zelje, te kukavicke zelje, da se krene iz pocetka. I kazna i oprost za gresne misli bega od svega, od ovog datog, poklonjenog, promisljeno stavljenog u nase ruke. Kazna i oprost za vecno trazenje veceg, boljeg, drugacijeg. I mir. Pomirenje sa velicinom svega sto je nase, sto je gradjevinski materijal koji, olako, preziremo.

Da, pred nama je jos ova noc... I znam da cu se, sutra, probuditi sama, i ne smeta mi to. Nisam ni pokusala da te zavolim. Nisi to ni trazila od mene. Da, bilo je lepo buditi se ovih dana pored tebe, osecati toplotu drugog tela na svojoj kozi, slusati zvuk tvog disanja i razmisljati udisem li ja vazduh pomesan sa tvojim dahom, jednim pokretom napraviti vezu izmedju dva tela, uciniti da trenutak spajanja bude razmena podataka o trenutnoj sreci... Da si pokusala da me vezes za sebe, osecanjem, mislima, srcem, te srece ne bi bilo... Ovako, samo dodir dve duse, razmazane po nama, ogoljene i postene...

Gledas me zutim okom divlje macke spremne na skok. I cekam. Cekam bljesak zelenog u toj toploti koja se siri. Duboko u meni, zelja za izbijanjem na cistinu rusi one poslednje ostatke zelje da nestanem. Taj trn, tako duboko zariven u samu sustinu, odbija da bude izvadjen. Zelim te. Ne telesno (mada ne mogu da zanemarim postojanje i te zelje). Zelim te poput koplja koje prolazi, lako, prirodno, kroz meso i kosti, do samog centra, bez zaustavljanja, brzo, milosrdno, bez suvisnog udaha. Dvostruki krik, urlik krvi, jednaki u snazi, razliciti u znacenju, isprepletani, svezani, zaustavljeni u kovitlacu besne igre, u ritmu ratnih dobosa, plesu uzajamne potrebnosti, iskidani, rascepljeni, i ponovo sastavljeni. Tvoj, krik ratnika, oslobodjene snage i osecanja casti, sa plemenitim pobudama milosrdne eutanazije. Moj, krik oslobadjanja, uzdizanja, rasirenih krila koja nose daleko od zadaha smrti. Tako potrebni jedno drugom, tako srecno pozajmljeni, kao glumice na zameni jer su se glavne glumice razbolele i sakrile od ociju. Pozornica je nasa. I sumnjam da ce nam je iko ikada vise ponuditi. Ovaj sudar ima moc da otima emocije od nevoljne publike, rasplace, nasmeje, izazove krike bola i vapaje za pomoc. Dobro je samo nama. Ali, nismo ni trazili pozornicu. Ona nam je prepustena. Na kratko. Ali dovoljno dugo.

Crni bicevi su nemocni. Kada bol iznutra nadjaca, kada iskida sve iznutra, onda bol spolja isceljuje. Drzis na dlanu divlju zver iskezenih zuba i posmatras drhtaje pod kozom koji se ne smiruju. O, da... Nekoj drugoj pripasce pitoma, plodna zemlja koju cuva. Sasvim iskreno, sasvim otvoreno, prisla ti je ranjena i bolesna zver kojoj ne mozes verovati. Pripitomljavala si je i prizivala, ne pomerajuci se sa mesta. I skinula sve sa sebe, otkrivsi da je to jedini nacin da ti pridje. I bila je spremna da plati cenu. Nisi je naplatila. Ne onu ocekivanu. Bacila si se u nepreglednu tamu zeljna svetla koje si naslutila. Poput deteta, sa hrabroscu neiskustva, cistog srca i nevine duse, kidala si trnje i paucinu naslaganu vekovima. Zapanjena otkricima, zacudjena pronadjenim, prolazeci pored laznog sjaja ponudjenog blaga, sve dalje i dalje... Da, zanimljivo, zar ne?

......................................................................................................................

Sputana, vezana, isprepletanih tragova na kozi, iscrpljena, sirokog osmeha. Zastrasujuc je, znam. Podrugljiva i obestana, tako izazivajuci, tako pobedonosna. A izvire duboko iz mene, iz one potrebe da predjem granicu, jednom zauvek, da izazovem dovoljno, bez moci da zaustavim. Ali ne tebe. Sebe. I nije namenjena tebi. I ti to znas. Sa puno postovanja posmatras je kako se radja, kako objavljuje dubine do kojih sam spremna da krenem, bez obaziranja na kolicinu dostupnog kiseonika. I spustas se kraj mene, ugaslih ociju, kao neko ko je, osvojila nesto njemu nepojmljivo. Ali tebi je pojmljivo. Za razliku od nekih zena, mene prizor zene koja place, bezglasno i nesvesno, uvodi u stanje krajnjeg postovanja i divljenja hrabrosti i sposobnosti da oseti, izdrzi i pokaze taj okean emocija. U ovom trenutku, za mene, ti si zena. Iskonski, istinski, ogoljena do srzi, predata i iznad svih ostalih. O, da... da, znam tvoj odgovor. Ima sasvim dovoljno onog ponudjenog, onog dostupnog. Uzeces i to, brizljivo, pazljivo, spretnoscu majstora filigrana, izatkaces finim vezom, najtananijim nitima krhkog srebra pokrov ove price. Kratke. Zavrsene. Zavrsene pre nego sto smo se i dodirnuli.

Da. Zaista. Imas jos toliko toga da otkrijes. O meni. O sebi. I znam da bez pogleda, dubokog, otkrivajuceg, nikada ne bi poverovala u iskrenost mojih zelja za tebe. Ono sto od mene ode, otislo je svojom voljom. I zauvek. Samo uzajamni rastanak moze obezbediti povratak. Besmisleni udari tela ostavljaju me hladnom i nedodirljivom. Glad strasti dopire duboko iznutra i samo je odgovor, nikada poziv, nikada svrha samoj sebi. Tacka u kojoj smo se dotakli, vreme iz koga je sve krenulo, tacka pocetka iz koje je iscrtana ova kruznica, nedovoljna da pomeri nebo, sasvim dovoljna da okruzi svet, zavet je ljubavi. One prizemne, obicne, dostupne. One koja izvire iz poznavanja, doticanja iznutra. One koja daje udah zivota, ljudskosti, osobenosti. Ti nisi samo orudje i ja nisam samo predmet. Duboko negde, otkida se komadic srca koji ce, zauvek, pripadati tebi. Na njeno mesto doci ce komadic meni poklonjen, meni dat, tvojim jezikom razmenjen. I to je dovoljno. Za nas.


Ipak boli malo... Nedostajaces mi. Ali sasvim sebicno, sasvim obicno. Nedostajace mi tvoja zelja i sposobnost da me nasemejes, oteras sive oblake iznad grada nekom suludom idejom i hrabroscu da je sprovedes u delo, tvoja nepretenciozna inteligencija i ona, tako prirodna, tebi urodjena sposobnost da se ne istices, a da, ipak, svu paznju privuces na sebe.

A mozda sam se, pomalo, i zaljubila... U taj tvoj someh, tako lepo, stane vrh moga prsta trenutak pre nego sto nestane u tvojim ustima. U sitne borice koje se pojave u uglovima tvojih dubokih ociju kada se smejes. U jedan nestasni pramen tvoje kose koji, uporno, stoji bas onako kako hoce. U zvuk tvog glasa. U zagrljaj koji oslobadja umesto da zarobljava. U, pomalo smesni, hod koji cini da tvoja guza pokaze svu svoju cvrstinu. U preplanulost tvoje koze koja jasno govori o tome kako, kod tebe, sunce dolazi ranije i jace nego kod mene. U tvoj akcenat, meki govor koji sapuce bez obzira na jacinu glasa. U tvoje razgovore u kojima menjas tok prepustajuci mu da tece u neplaniranom pravcu, sposobnost da se tome prilagodis, i osobinu da nikada ne vracas razgovor na nesto, zato sto si planirala da kazes nesto uzasno pametno o necemu. U zvuk tvog smeha. U mekocu tvojih usana...

..............................................................................................................

I svako novo jutro donosilo je svest o novoj lakoci koja me je dizala, jos jedan kamen oduzet sa mojih nogu, jos jedna spona presecena i zaboravljena na putu do neba. Svako jutro donosilo je pomak u zidovima o koje su se lomila krila...


Jesam li ti dala dovoljno? Ne znam. Dala sam ti onoliko koliko si trazila. A nisi trazila mnogo. Samo da budem bas ono sto jesam bila tada. Sjebana. Teska. Beznadezna... Samo da prihvatim pruzenu ruku, ali ne ruku koja ce me privuci i oteti, ne ruku koja trazi i uzima ono sto je tebi potrebno, nego ruku koja nudi pomoc, onda kada je pomoc potrebna. Jer je bila potrebna. Jer su uzaludni vapaji za njom postajali sve tisi i tisi, gubeci se u svojoj uzaludnosti i besmislu odasiljanja. Jer su postali necujni. Jer su se utopili u neodazivanju. Jer su se besno okrenuli da uniste i satru izvor iz koga su potekli... Ti si ih cula. I odazvala se...


Ogledam se u tvojim ocima, i dopada mi se ono sto vidim. Dopada mi se tvoja strast sa kojom si me uzela i vratila, neokrnjenu. Svest o svemu sto si ostavila nedotaknuto. Svesno nedotaknuto. Vidjeno i nedotaknuto. Prizori zaceljenih, zaraslih rana. Probudjenih boja. Ponovo nanetih. Zastitnih. Prizori bezramnih slika koje vise slobodne i skrivene.

Bilo je tako lepo pripadati ti ovo vreme. Ne pozajmljeno, ne otkinuto, ne zbrzano, predodredjeno. Nase. Mozda kratko mereno satovima, kalendarima ali dovoljno dugo mereno nama. Onim postignutim. Onim prezivljenim... Pripadati ti potpuno, sasvim. Do najdubljeg ponora u meni, do najdubljeg ponora u tebi. Bilo je tako lepo osecati se zasticenom, potpunom, bez potrebe da se razmisljala o sutrasnjem danu. Bez zelje za uzimanjem neponudjenog, bez potrebe za zastitom neponudjenog.


Da. Imala si ledenu. Ali, i vise od toga. Imala si mene. I, mada je o pozajmici bila rec, mada smo, nagrizene, sve obojili trenutkom i vecnoscu, bili smo.


Hvala ti.


Bez posvete!!!

2008
User avatar
Ledena
srednjoskolka
srednjoskolka
Posts: 67
Joined: 11 Mar 2011, 18:19

Re: Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentaira

Post by Ledena »

Prepoznavanje

(posveceno pepeljuzi koju jos niko nije pronasao da joj obuce njenu izgubljenu cipelicu)




Sedela je za kompjuterom i gledala u slova koja su igrala na ekranu. Kada je pismo procitala prvi put, mislila je da je shvatila smisao recenica, a onda ga je procitala jos jedan put, pa jos jedan i shvatila da reci prazno zvuce u njenoj glavi. Nema smisla. Ne u tim recima. Negde iz dubine njenog bica do nje su dopirale reci pesme koje je prihvatila kao neizbezne:

Duboko u tebi

mozda sam ostavila trag svjetla u noci izmedu zidova...

Ni svi dobri ljudi,ni svi oni koje znas,ni bijeg od samoce

u koju se povlacis (kada provali ocaj)

jedva da su dovoljni

pred surovom snagom krajnjom i konacnom.

Duboko u tebi

strasti slamaju i ono sto je preostalo i ono sto ne postoji,

ceznju za smrcu,zelju za opstankom,zudnju za slobodom

i volju da se poklonis sudbini kao na dlanu.

Duboko u tebi

tisuce dobosara,fanfare iz daljine,zastave na pola koplja...

Koga oplakujes,ljubavi moja?

Crno znamenje na licu tvoje drage?

Sjetu u recima:"jednom u zivotu,dat cu da me zarobi zena hladnog stiska i celicnog pogleda"?

Uz tihi uzdah zatvorila je pismo jednim klikom misa i zatvorila inbox, ostavljajuci procitane reci da odjekuju u njenom secanju, dok potpuno ne nestane njihov zvuk. Ustala je sa stolice, lagano se protegnula pustajuci svoje utrnule udove da se napune krvlju. Padalo je vece i svuda oko nje tihi sumrak uvlacio se u stvari koje su bile poznate. Poznate... Nije problem bio u onome sto je bilo poznato.



Negde, duboko u njoj, potaknuto slucajno proctanom pricom, pokrenulo se nesto sto vise nije mogla da izbaci iz glave. Te reci nisu htele da utihnu, nisu htele da se povuku u zaborav. Drhtala je citavim telom citajuci tu pricu, nesto u njoj, nesto sto nije umela da imenuje tada, prepoznavalo je te reci, predavalo se tim recima, budilo se i peklo, kao ponovo pronadjena davno napisana pesma cije
reci vise ne pamtimo, ali znamo da nam je zivot zauvek obelezen njima. I znala je, vec tada, da je drugacija, da reaguje, da se u njoj probudilo nesto sto nece moci da kontrolise.

Zamislila je sebe u toj situaciji, zamislila je sebe na mestu zene o cijem dozivljaju je citala, i uzbudjenje koje tera krv u obraze je preplavilo njeno bice. Vise nikada nece biti ista, nikada vise kao pre, nikada vise ona stara... Osetila je u sebi neku novu strast, zelju da oseti, zelju da dozivi nesto sto ju je uzbudjivalo na sasvim nov nacin. Pogledala je svoje ruke koje su bile siroko rasirene u istezanju tela, i upitala se, po ko zna koji put, da li ce na njima ikada videti kozne poveze, konopac, lisice... Osemhnula se sama sebi terajuci tuzni trenutak iz ociju.

A zudela je svim svojim srcem, zudela je za tim trenutkom, kada kontrola vise nece biti njena, tim trenutkom kada ce moci da je prepusti, kada ce zeleti da je prepusti, kada ce neko umeti da joj je oduzme.

Njen istrazivacki um je groznicavo radio tih dana, posle tog prvog kontakta sa necim toliko novim za nju. Zelela je da sazna sto vise, zelela je da upozna ljude koji su ziveli u tom svetu, zelela je da dozivi novo iskustvo, zelela je da otkrije koliko duboko ju je to dotaklo, koliko je njeno bice stvarno prepoznalo taj odjek, koliko ona sama moze da izdrzi, koliko je spremna i sposobna da prepusti kontrolu nekom drugom. Pokusala je da u svoj dotadasnji zivot pusti sve to na mala vrata, ali posle prvih neuspeha, gonjena razdirucom zeljom za necim sto joj je sve vise postajala opsesija, shvatila je da ce morati da izadje iz tog dobro poznatog sveta i zakoraci u neki drugi, za nju toliko uzbudjujuci, a ipak sasvim nepoznati svet, svet koji ju je razdirao izmedju potrebe da zadovolji svoje zelje, da ispuni naredbe iz dubine njenog bica, i straha od svega toga. I ostvarila je prve kontakte...

Sasvim lagano, otvarala se prema tom novom svetu, nesposobna da kanalise sumnje koje su je razdirale, nesposobna da se otvori sasvim, a ipak spremna da dozvoli da bude gurnuta i naterana u taj svet. Mnogi su, od tada, prosli kroz njen zivot. Niko zaista, i niko stvarno. Ali, pokusavala je da se preda, pokusavala je da prepusti kontrolu, pokusavala je da bude ono sto je osecala da jeste. Zagledana u svoju dusu, kroz nju je pokusavala da pronadje druge. Pobedjujuci svoje strahove, priznala je sebi da nece moci da se odupre tom zovu svoje duse, i da je njeno srce zarobljeno nepopustanjem.

Krenula je prema kuhinji da uzme casu vode, i u prolazu nezno vrhovima prstiju dodirnula jednu osusenu crvenu ruzu koja je nemo stajala na stocicu ispred ogledala. Podigla je pogled i zagledala se u svoje oci koje su otkrivale jednu drugaciju nju, samosvesnu, snaznu, inteligentnu mladu zenu, sa istancanim smislom za lepotu, siroko obrazovanu, uspesnu i...

Nije bila sigurna da je to zaista ono sto ju je odredjivalo. Ispod te uglacane povrsine, koju su mnogi prihvatali kao nju samu, krila se vatra koju nije prepustala tudjim pogledima. Ispod te uglacane povrsine krila se..., nazovite kako god zelite.

Da, zelela je da prepusti kontrolu, a u isto vreme trudila se iz sve snage da je zadrzi, da ostane ona ta koja kontrolise stvari, da bude sigurna da je postavila prave uslove, da bude spremna da uvek uzmakne kada se to njoj cinilo potrebnim. Plasila se.

Plasila se povrede, ne one fizicke, ne fizickog bola, ne dokaza da moze da izdrzi i da zeli da izdrzi. Plasila se povrede koja otvara rane koje nikada ne zarastaju. Plasila se da prepusti tu kontrolu, kontrolu nad njenom dusom, nad srcem koje nema odbrane, a zeli, cezne za ljubavlju. Kada je postala svesna tih svojih zelja, pocela je polako da pravi prototip coveka kome ce moci da se prepusti, u svojoj glavi. Od svakog koga je upoznala, uzimala je po jedan deo.

Neciji nacin razmisljanja, necije duboko razumevanje sta je to sto bi je uvelo u taj svet, necije treptaje duse koji su se obracali samo njenoj dusi, necije zahteve koji su se obracali zeljama njenog tela, neciju sposobnost da je natera da pokusa da bude poslusna, necije strpljenje da joj dopusti da se otvara u njenom ritmu, necije... Ali, sve su to bili delovi koji, ma kako ona to zelela, nisu cinili celinu, nisu cinili onog jednog, jedinog Njoj kome je jedino mogla da se preda, kome je mogla da pruzi svoju dusu, i da bude sigurna da ce joj biti vracena neostecena .

Da, zudela je za ljubavlju, ali jednom drugacijom vrstom ljubavi, ljubavi koja ce joj dozvoliti da bude ono sto jeste i pri tom joj dopustiti da zadrzi kontrolu nad onim sto takodje jeste bila. Nebrojeno puta se zapitala postoji li neko takav, nebrojeno puta se prevrtala u svom krevetu bezeci od svojih snova i vracajuci im se sa novom snagom da ih ostvari. I trazila... Predavala je sebe svim tim zenama,
predavala im svoje nagovestaje, svoje zelje, svoju dusu zasticenu tek tankom opnom, zeljna toga da neko tu tanku i sasvim lako poderivu opnu ukloni sa njene duse, da prepozna to sto joj je potrebno, da shvati to sto joj je potrebno, da razume iskrenost sa kojom je nudila sebe, poklanjala sebe u iscekivanju samo jednog poklona zauzvrat. I nije ga dobila. Zatvarala se sve vise sto se vise otvarala, pomalo gubila nadu da ce ikada pronaci Nju.

Ubedjivali su je da je blesava, da se zaljubila u projekciju svoje maste, neke nepoznate i nepostojece, da je to nemoguce i glupo sa njene strane, da se na taj nacin brani od stvarnog dozivljaja, da se igra. I prepustala se tim optuzbama, tim ubedjivanjima, prepustala se vodjstvu onih koji su joj to govorili, dozvoljavala im da joj pokazu njihove nacine, da joj pokazu taj svet, da je povedu, pa ipak, nijedna u tome nije uspela.

Pokusavala je i da se prepusti svom blagom ocajanju, da zaboravi na sebe, da se upusti u sve to zaboravljajuci na ono sto joj govori njena dusa, ali nije mogla. Njen problem je bio u tome sto je njena dusa upravo bila ono sto je prepoznala u svemu tome. Kako bi sad mogla da je zanemari, da ne cuje ono sto joj govori? Onda ne bi bila iskrena, ne bi bila iskrena prema sebi, a samim tim, varala bi i sve ostale, a takav zivot je gori od onoga koji je sada vodila, i nije htela da dozvoli da joj se zivot pretvori u to.

A plasila se i dalje, ali sada je to bila druga vrsta straha, straha od koga ne moze da se pobegne, straha koji ne moze da se prebrodi... Sta ako Ona i ne postoji, ako takve nema i nikada je ne bude? Sta ako nikada ne dozivi to sto joj razdire telo i um? Sta ako zauvek ostane zarobljena u tom dovratku izmedju dva sveta, jednog, kome vise nije pripadala i drugog u koji nije mogla da zakoraci, ne sama, ne bez Njene pomoci? Postoji li neka takva???

Da li je ona stvarno nerealna? Da li je stvarno stvorila nekog u svojoj glavi ko ne moze da postoji? I dalje je sebe posmatrala u ogledalu. Jedna tiha, mala suza klizila joj je niz obraz... ?mislicu o tome sutra, k'o Skarlet O' Hara" rekla je svom odrazu u ogledalu, i sirok osmeh obasjao je njeno lice. ?Znam da postoji, znam da cu je pronaci i Ona ce pronaci mene.

Uostalom, znam da postoji neko ko razume, a to je vec dovoljno da nastavim dalje". Vrhom prsta dotakla je suzu na svom obrazu i taj prst stavila je u svoja usta.



with my love


........................Bez Naziva..................................
User avatar
la pittura
penzionerka
penzionerka
Posts: 5394
Joined: 16 Feb 2011, 11:16
Location: inspiracija

Re: Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentaira

Post by la pittura »

:super: vrlo lijepe misli. Dobro napisano. :dadada:
led, 'lad i di-s'-cipli-na gradele
User avatar
Ledena
srednjoskolka
srednjoskolka
Posts: 67
Joined: 11 Mar 2011, 18:19

Re: Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentaira

Post by Ledena »

la pittura wrote::super: vrlo lijepe misli. Dobro napisano. :dadada:
Hvala! :)
User avatar
Ledena
srednjoskolka
srednjoskolka
Posts: 67
Joined: 11 Mar 2011, 18:19

Re: Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentaira

Post by Ledena »

Trenutak. Smznuti tren. Zaledjeno vreme. Uhvaceni pokret.

Kao na drevnim, pozutelim razglednicama, svet uhvacen u zaustavljenom kadru.

Zvukovi su usahli, uhvaceni u zamci zaustavljenog vremena.

Moment koji je mogao potrajati zauvek, do kraja vremena.

Tren kada je ugledala na suprotnoj strani restorana izgradio je sopstveni fraktalni talas u tkivu vremena. Ostala je sledjena, u grcu zapocetog pokreta, polupodignute ruke i otvorenih usta.

Posle nekog vremena shvatila je da je zaboravila da dise.

Dah joj se vratio, kao ropac, kao prvi i poslednji udisaj, dobrodosao kao drag, dugo odsutan prijatelj. Zadrhtala je citavim telom. Zadrhtala je kao dojence, koje iz dubine majcine utrobe surovo biva izbaceno u ledeni svet.

Sklopila je oci. Da bi ih ponovo otvorila, trebala joj je sva hrabrost koju je ikada sakupila. A mozda i vise od toga.

I dalje je bila tu. Ista...

Ona.

Bila je u potpunosti sigurna, jer Ona je zivela i dalje u njoj i kroz nju. Malo bledja, ali, to je bila Ona, neosporno. Mogucnost greske bila je u potpunosti iskljucena.

Sedela je tupo za svojim stolom dok joj se hrana hladila, osecajuci pulsirajuci bol u ramenima i ledjima, shvativsi da je vec dugo potpuno nepokretna. Misli su joj u jednom trenutku bile kovitlac nesuvislih ideja, da bi se u sledecem pretvorile u stupor.

Nije znala sta da uradi. Potraga koju je godinama sprovodila, nije donela nikave rezultate. Sva vrata za nju, Toplu, bila su zatvorena. I sada, nakon tri pune i duge godine, Ona je bila tu.

Ona.

Sedela je u drustvu muskarca i zene, nesto starijih od nje, ali njihova lica joj nisu nudila prepoznavanje. Posmatrajuci ih pomno, shvatila je da medju njima postoji ocigledna povezanost koja joj je izmicala. Bilo joj je ocigledno da predstavljaju grupu, zajednicu, ali nije uocavala uobicajene znake koji bi joj pomogli da shvati njenu strukturu. Nacin na koji su komunicirali medjusobno, fluid koji su delili, bio joj je potpuno stran.

Malo kasnije ustali su i krenuli ka izlazu. U trenutku strave, shvatila je da ce proci pored nje.

Ona se naravno, nalazila na celu povorke. Bas kao sto je pamtila, visoka,gipkog dugackog koraka, prirodne elegancije, brzo je napredovala ka njoj.

Pocela je da ustaje u trenutku kada je stigla do nje. Pogledala je pravo u oci.

Tesko se srucila nazad u stolicu. Osetila je iznenadnu tezinu koja ju je srusila, kao da joj se u srcu stvorila crna rupa.

Praznina koju je osecala u utrobi pretila je da implodira, da je usisa u sebe, da je rascepi. Ta praznina jedino se u apsolutnim razmerama mogla porediti sa prazninom koja ju je docekala u Njenom pogledu.

Ni jednog znaka raspoznavanja. Ni jedne iskre. Iskrice. Plamicka. Njene oci bile su mrtve, bas kao sto je mrtva bila i ona sama.

- o -


Sledecih nekoliko dana nejasno se secala; ... pomesana secanja, bludenje po tami, sve to joj se mesalo u glavi. Bilo je tesko da razlikuje proslost i sadasnjost; u jednom trenutku pomislila bi da se nalazi u danu nakon Njenog odlaska u Hladni grad, a vec sledeceg trena bi uzdrhtala pomislivsi da cuje Njene korake.

Znala je samo jedno, jedino u sta je bila potpuno sigurna, cilj ka kome je bio okrenut njen univerzum. Morala je da nadje.

Morala je da nadje, ponovo.

Nije videla cak ni tracak mogucnosti da nastavi da zivi sopstveni zivot dok ne dobije odgovore. Racionalno, negde, kao u velikoj daljini, shvatala je da je njena potraga postala kompulsivna opsesija.

Nije na to davala ni pare.

- o -

Kabinet doktora Bojda bio je uredjen po najnovijoj modi. Svetlosne stukture i hologrami preplitali su se, osvetljeni iznutra, u precizno izracunatim energetskim cakrama prostorije. Sem njih dvoje, tu su se nalazile jos samo dve crvene stolice.

Doktor je imao duguljasto lice engleskog plemica. Rano je poceo da celavi, te su mu se zalisci povukli do polovine lobanje. Usne su mu bile blago povijene na gore, sto je davalo utisak neprestanog ironicnog osmeha. Medjutim, oci su bile ono sto je davalo pecat njegovoj licnosti. Isprano plave, prodirale su u sagovornika kao svrdlo u beton.

Pomislila je gledajuci ga, da ne bi zelela da joj covek sa takvim ocima bude neprijatelj.

“S kime god da sam razgovarala, uvek se sve svodilo na vas”, rece Valerija. Sedeli su jedno naspram drugog, svako na svojoj stolici, malo pognuti unapred, kao dva sumo rvaca spremana na sudar. “Vi znate najvise o mrtvima od svih zivih”, rece, te se nespretno nasmeja. “Izvinite, misli su mi...cudne ovih dana.”

Doktor ju je zainteresovano posmatrao.

“Zasto vas interesuju mrtvi?”, upita on.

Dugo je razmisljala, i pre i tokom sastanka sta da mu kaze.

“Iz privatnih razloga”, rece, kopajuci po tasni trazeci cigaretu. Nasla je kutiju i krenula da zapali, shvativsi u istom trenutku da nema pepeljare. Cigareta je ostala da se premece medju njenim nervoznim prstima.

“Zelim...” nesigurno rece, “Zelim...da pronadjem jednu osobu”. Doktor je zurio u nju nista ne govoreci. Pocela je da se oseca kao na casu, na ispitu. Shvatila je da je to manje-vise istina.

“Zelim da pronadjem zenu umrlu...uf... pre tri godine, Uzdignutu u Hladnom gradu.”

“Zasto?”, upita doktor.

“Ona je bila moja...moja ”,zena .... “Videla sam je proslog meseca u Parizu. Mislim da me nije prepoznala.”

“Kako je doslo do susreta”, upita on.

“Slucajno”, rece Valerija. “Ugledala sam je tokom vecere u restoranu. Bila sam toliko...iznenadjena da nisam uspela da joj pridjem. Kada je odlazila, prosla je pored mene ali me nije prepoznala.”

“Zasto to mislite?” upita doktor. “Zato”, uzvrati ona, “jer da jeste, reagovala bi svakako. Ona je...mi smo...mi smo bili...ah...vezani. Jako. Ona nikada ne bi...ona me ne bi zaboravila.” Shvativisi sta govori, ispravi se: “Odnosno, verovatno sam se promenila. Da me je prepoznala, reagovala bi.”

Doktor Bojd posmatrao ju je nekoliko dugih trenutaka, dozvolivsi tisini da se spusti na njih.

“Vasa zena je mrtva”, rece.

Mrtva.

Mrtva.

Odzvanjalo joj je u glavi.

Reci je udarise je kao maljevi.

“Vasa zena je mrtva. Ono sto ste videli, vise nije ona. Bar ne ono s to smatrate da jeste.”

“Ali...”, progovori ona osecajuci kako joj se suze nemoci i besa skupljaju u ocima, a knedla u grlu postaje sve veca, skoro joj onemogucavajuci govor, “Ali ona...to je Roberta. To je Ona. Ja to znam. To je Ona.”

“Gospodjo Devenport”, progovori doktor blago, “rekli ste mi da je vasa zena preminula pre tri godine?”

“Da”, odgovori ona.

“Pretpostavljam da ste pokusavali da stupite u kontakt sa njom i pre ovog susreta, zar ne?”

“Da, pokusavala sam. U stvari, potrosila sam skoro polovinu imovine u pokusajima i podmicivanjima.”

“Sta vam to govori?”, upita on.

Nije znala sta da kaze. Odnosno znala je, ali je odgovor bio suvise tezak i bolan da bi ga glasno izgovorila. Sledecu recenicu izgovorila je kao da pljuje, kao psovku:

“Mozda Ona ne zna da Je trazim. Mozda je sok prelaska bio suvise tezak. Mozda...” Glas joj se slomio pod kisom suza koje su nezaustavljivo jurnule iz njenih ociju. Tuga je isticala iz nje kao bujica kroz srusenu branu.

Doktor Bojd je bio strpljiv covek. Pustio ju je da se isplace i potpuno smiri. Sacekao je da obrise oci i izduva nos, a kada je bio siguran da je ponovo potpuno prisutna nastavio je.

“Gospodjo Devenport, cinite jednu veliku gresku. Gresku koja je razumljiva i ocekivana, ali je ipak greska. Pokusajte da shvatite i upamtite jednu zasigurnu cinjenicu, vasa zena je mrtva.”

Akcentovao je i naglasio poslednju rec.

“Odnosno, umrla je da bi se ponovo rodila. Ali ona vise nije ziva kao ostali toplokrvni. Tehnologija i medicina koje su je vratile promenile su je na nacin koji je cini potpuno razlicitim od svih zivih, ukljucujuci tu i mene i vas. Uskrsnuce je moguce samo nakon potpune telesne i mozdane smrti. Uzdignuti vise nisu ljudi, makar ne kao sto smo mi. Mozak im radi drugacije. Oni su razliciti. Druga vrsta.”

“Zapamtite. Ona je umrla. Presla je granicu. A zatim je vracena. Mrtvi se secaju svega draga moja. Ali im jednostavno nije stalo. Za njih, to je bio neki drugi svet. Bukvalno. Drugi svet.”

“Sa kojim oni vise nemaju nista.”

“U ovom trenutku, njihovu kulturu cini preko sto hiljada osoba. Ne postoji ni jedan zabelezen slucaj da je neko od Mrtvih nastavio kontakt sa zivima. Za njih smo mi...mrtvi.”

“Postedite sebe patnje. Postedite sebe razocarenja. Ona je ...” zastade doktor trazeci pravu rec, “Otisla... Mrtva je. Pokusajte da zapamtite to.”

“ I tako ce i ostati.”

- o -

Valerija je posrtala niz stepenice izlazeci iz ordinacije.

Ona je znala, o da, znala je, bila je sigurna, da, kada bi samo imala sansu, jednu jedinu priliku, da se sretne sa Njom,da joj se obrati, podseti je na sve sto su bili i sto su delili....
- o -


Uprkos svemu, zbog pretpostavke da je Ona i dalje u Parizu, bilo joj je malo lakse.

Na njeno iznenadjenje, nekoliko nedelja kasnije pristigla je poruka. Na displeju je pisalo: “....”. Ovog puta nije trcala pred rudu, raspustila je ostale zbirove, a najpouzdanijeg je ostavila da dezura u blizini. Uskoro je bilo jasno; Robertina grupa se svake Subote tu srece. U promenljivoj geometriji restorana, zakupljivali su privatnu sobu u kojoj su mogli da se bave onim, cime se vec mrtvi inace i bave. Nije imala ni najblizu predstavu o cemu je rec, ali joj to uostalom nije ni bilo vazno.

- o -

Pripreme su potrajale skoro mesec dana; vise psihicke nego fizicke. Stotinama puta je uvezbavala govor (a na samu pomisao na pojam “govor” počela bi glupavo da se kikoce u sebi; osecala se kao siparica).

Razmisljala je sta da Joj kaze, kako da najbolje potkrepi svoje stavove; svadjala se sama sa sobom u pustoj kuci, dok su joj se sopstvene reci vracale kao odjek izrugajuci joj se.

Ubedjivala je samu sebe kako je ovaj ili onaj pristup bolji. Naterala se da vise spava, dobro se hranila, te su se podocnjaci i upali obrazi polako povukli.

::::

Koracala je lagano ka restoranu. Sto se vise priblizavala, svaki naredni korak cinio joj se sve tezi i naporniji. Ucinilo joj se da se vazduh zgusnuo, te da joj sputava pokrete, kao u ruznom snu, gde je za pokret svakog uda potrebna nadljudska snaga.
..................
Kao u filmu koji uspori, pa zatim naglo ubrza, nasla se pred vratima.

Posto je bila sama,sef sale poveo ju je do rezervisanog stola. Nekoliko trenutaka kasnije, kao carolijom, tu se nasao konobar da joj uruci Carte do jour i Carte des vins.

Odabrala aperitiv, sacekala je da se konobar udalji, te krenula ka private odeljku.

Stala je ispred paravana podeljene sale, gde osim nje nikoga nije bilo. Priblizivsi se uskim prorezima, sa druge strane stola ugledala je Robertu, okrenutoj licem pravo ka njoj.


Duboko je udahnula i usla u prostoriju.

- o -

Dok se priblizavala grupi za stolom, sve sto je nedeljama uvezbavala isparilo joj je iz glave kao sto bi isparila kap vode u jezgru sunca. Nije je vise vodio razum, vec ogoljeni instikt i nepatvorena zelja.

Obisla je sto dok su Uskrsnuti svojim mrtvim, ribljim ocima zurili u nju, stala pred Robertu....


Pogledala je kratko njeno tako poznato, a ipak strano lice, te hitro spustila pogled
Samo joj je jedna rec napustila usne, dobijajuci sopstveni odjek u utihloj prostoriji...

“Ljubavi...”

Rec je ostala da visi u vazduhu, sve dok njeni damari nisu potpuno utihnuli. Tisina je poprimila skoro fizicki oblik, vreme kao da je stalo, a njeno srce se zaledilo zajedno sa njom.

Dugo vremena nista se nije pomerilo niti culo; citav prizor najvise je podsecao na platna renesansnih majstora, na prizor nacrtan uljanim bojama, zivot uhvacen u trenu.

Zacula je skripu stolice; Roberta se uspravila nad njom. Osetila je blagi dodir njene ruke na kosi, dodir toliko lagan i suptilan, da nije u potpunosti bila sigruna da li se uopste desio.

Osetila je njen dah na vratu, a pratila je samo jedna, kratka recenica;

“Ne razumes...”

Zatim zakoraci i prodje pored nje, izlazeci iz prostorije, dok su ga ostali Mrtvi pratili.

Ostala je nepokretna poput statue, u istom polozaju jos minutima, dok joj se gorcina suza slivala u dusu.

- o -
Ustala je, okrenula se vratima, te vrisnula.

Jednom, pa drugi put.

Njoj, nebu, sudbini.

“Kako si mogla? Kako si mogla?”

“Sebicni, sebicni skote. Jesi li mislila kako cu dalje bez tebe? Znas li da sam mrtva kao ti??? Znas li da sam mrtva, iznutra???”

Nebo nije odgovorilo.

- o -

“Kada budem mrtva.. Upravljacete mojim novcem dok ne dobijete nalog da drugacije postupite. Ukoliko uskrsnuce ne uspe, raspolagacete sa njim po sopstvenoj volji.”

Advokat je cutao.

- o -

Svetlo ju je vredjalo. Mahnula je rukom ispred lica, zaklanjajuci oci. Nakasljala se, sto je izazvalao navalu grceva u grudima. Napad je polako prolazio, a ona je izranjala iz nistavila.

Prostorija je bila potpuno bela. Toliko bela, da je sa teskocom nazirala gde se zidovi spajaju sa podom. Difuzno svetlo dopiralo je kroz mlecni prozor koji je zauzimao citav prednji zid. Pored kreveta stajala je nepoznatazena.

Ona se okrete prema Valeriji i progovori.

“Kada budes spremna, reci.”

- o -

Videla je sebe na skoro dvojan nacin. Sebe, nekadasnju, i sebe sada. Ubrzo, osetila je kako se te dve slike spajaju, tako sto je ona prva postajala sve bledja i prozracnija, utapajuci se u postepeno u drugu.

Pogledala je napolje, na ulice Hladnog grada.Cula su joj bila drugacija, istovremeno je primala informacije koje su joj ranije bile nedostupne ili na njih nije obracala paznju; nove nijanse oblika, predmeta i stvari, vibracija i mirisa opcinjavale su joj cula. Nije vise bila ista. Shvatila je, da se...promenila.

Valerija je bila mrtva. Valerija se rodila.

“U drugoj prostoriji ceka te Roberta”, rece zena iza njenih ledja.

- o -

Bila joj je okrenuta ledjima kada je krocila kroz vrata. Lagano se okrenula, a izraz njenog lica, do tog trenutka toliko stran i zagonetan, govorio joj je sve.

Pruzila je ruku te se blago dodirnuse prstima.

“Razumes zasto ranije nisam mogla...” zapoce.

“Razumem”, prekide je ona. Reci su bile bespotrebne. Sustinski suvisne.

Razumela je. Razumela je sav ponor izmedju svetova. Sada je znala da ni ona ne bi mogla drugacije da postupi na njenom mestu.

“Sada...sada je sve drugacije. Sada...ceka nas citav svet”, zausti ona.

Okrenula joj je ledja i zakoracila.

Njena figura se sve vise smanjivala kako se udaljavala, a njene reci zamirale, postajuci necujne i beznacajne, utapajuci se u sum vetra i lisca na ulici.

No, to je bilo tako potpuno nevazno.

Ali u jednom je bio u pravu.

Ceka je citav svet.




Dok smo gradili raj, ni sanjali nismo kakvi nas sve uzasi tamo cekaju.

2007
User avatar
Ledena
srednjoskolka
srednjoskolka
Posts: 67
Joined: 11 Mar 2011, 18:19

Re: Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentaira

Post by Ledena »

Image

Gledala je unezverenu devojku pravo u oci.

Na njenom jos uvek detinjem licu video se strah i nepoverenje. Izgledala je kao ptica spremna da prhne i poleti.

"Ssss...polako", izgovori tiho.

Devojka se osvrte oko sebe, privijajuci uz grudi prljavu kesu dok se polako povlacila unazad.

"Necu ti nauditi", rece joj gledajuci je pravo u oci. "Sama sam, kao i ti."

Devojka se primetno opustila. Telo joj se ispravilo iz zgrcenog polozaja.

Stajale su ispred razbijenog izloga odavno rasturene i opljackane samoposluge.

"Kako se zoves?", upita ju.

Izgledalo je kao da za devojku predstavlja veliki napor da progovori. Ana je videla naznaku reci koje su se pojavile u devojcinim ocima tren pre nego sto je uspela da iz izgovori.

"Mila", prosaputa ona. Rec je bila izgovorena skripavim glasom, kao da se koristi uredjaj koji vec dugo nije upotrebljavan te je, godinama stojeci i kisnuci, zardjao.

"Ja sam Ana", rece ona devojci. "Drago mi je sto sam te srela."

Svaka izgovorena rec otkravljivala je Milinu nesigurnost. Strah, koji se toliko dugo prikupljao u njoj, trazio je izlaz. Iznenada, ruke joj zadrhtase i poletes ka licu. Zaplaka. Uz svaki novi udah, plac je postajao sve jaci i jaci, prelazeci u ridanje i gusenje. Presamitila se i pala na kolena.

Ana joj pridje, kleknu kraj nje i zagrli je. Ljuljala ju je lagano, kao sto bi majka uljuljkala bebu u san.

"Sve je u redu, Mila. Sve je u redu. Polako. Sve ce biti u redu", ponavljala je Ana neprestano, kao da izgovara mantru, znajuci da uprkos izgovorenim recima ipak nece biti sve u redu, ali osecajuci u sebi kako ove prazne reci ipak deluju na devojku.

Ljutila se na svoje ruke koje daju laznu nadu bicu pored nje. Ljutila se na svoje usne, koje govore lazi. Ljutila se na svoje srce, koje je zahtevalo od nje da postupi ovako.

Devojka se polako smirivala. Jecaji koji su joj potresali telo kopnili su lagano. Ana je osecala na obrazu vlagu devojcinih suza. Kosa joj je bila prljava i umrsena, a lice ispijeno, bledo i prljavo.

"Koliko dugo si sama?", upita je.

Cinilo se kao da devojka razmislja sta da kaze pre nego sto joj odgovori.

"Dugo", rece. "Mnogo dana. Prestala sam da brojim. Dugo, dugo, dugo... Prvo smo ziveli u grupi, a onda je nestalo hrane. Lutali smo. Onda smo se razdvojili. Ostali smo Milan, Lea i ja. I onda...i onda..."

Ponovo je briznula u plac. Plakala je,cisteci dusu, oplakujuci izgubljene.

Plakala je za Milanom.

Plakala je za Leom.

Plakala je za sobom.

"Uhvatili su nas na spavanju. Nismo ih culi. Milan me je...zastitio. Pobegla sam kroz prozor. Cula sam ih kako vrište. Nisam se vratila. Nisam smela. Trcala sam sve dok sam imala snage. Sve dok nisam pala. Pobegla sam. Pobegla. Pustila sam ih. Ostavila. Ostavila...da umru. Tako me je stid. Tako...tako me je...stid", izgovori Mila rasplakavsi se ponovo.

Ana nista nije progovarala. Znala je da joj ne moze zaceliti rane nicim sto bi rekla. Znala je da mora pustiti da iz Mile istece jad koji se u njoj nakupljao ko zna otkada.

Ostale su u zagrljaju jos dugo.

"Hvala ti", rece Ana. "Hvala ti...hvala ti sto si tu".

Mila dozvoli sebi da joj se usne blago nasmese.

"Jesi li gladna?", upita devojku. Znala je odgovor i pre nego sto je Mila odgovorila, ali izciste pristojnosti morala je da postavi pitanje.

"Jesam", klimnu Mila glavom stidljivo. "Gladna sam", ponovi to kao ociglednu cinjenicu. "Gladna."

Zastade za trenutak, podigavsi glavu, kao da razmislja o tome sta to zapravo znaci.

"Sve smo teze nalazili hranu", rece.

"Zato su nas i uhvatili. Mislim da su razvili neki osecaj, i da znaju da cemo traziti hranu u prodavnicama, samouslugama, trznim centrima. Ili je to nesto sto im je zaostalo od pamcenja, instikt koji ih upucuje na mesta gde su se nekada okupljali ljudi. Otkada sam sama, retko nalazim mesta na kojima jos ima hrane, a gde mogu bezbedno da je uzmem."

"Poci cemo kod mene", rece Ana, "Moja kuca nije opljackana, a jos na pocetku, moja..." (zamalo ne rece Zena,"moja ... je napunila citav kamion hranom koja moze dugo da se cuva. To ce potrajati godinama."

"Kako ste preziveli do sada?", upita Mila.

Ana ju je posmatrala dugo, pravo u oci.

"Samo sam ja prezivela", reče.

"Ona...ona vise nije ziva."

Mila se uhvati za usta, kao da ce taj gest vratiti izgovorene reci.

"Izvini. Nisam znala."

"Naravno da nisi znala. U redu je." Nasmesi se kratko.

"Smestili smo se u bivsu ambasadu. Povucena je i ima visoku metalnu ogradu preko koje oni ne mogu da predju."

Nenadno, negde iz blizine zacu se zvuk. Obe se ukocise. Zvuk se ponovi.

"Brzo!", sapnu Ana uzimajuci Milu za ruku.

"Ne pravi buku!"

Usunjase se kroz razbijeni izlog u samouslugu i sakrise se u mrak iza ispraznjenih pultova.

"Budi tiha, disi na usta. Ne pomeraj se."

Napolju se zacuo bat nesigurnih koraka koji se priblizava. Zvuk je sve vise jacao. U pitanju nije bio samo jedan zvuk, vec citavo mnostvo.

Kako su se koraci priblizavali tako su se pojacavali i nemusti urlici i mrmljanje.

Nemrtvi su dolazili.

Prolazili su pored polomljenog izloga, vukuci noge, ili ono ssta je od njih ostalo. Bilo ih je desetak. Neki primalni instikt terao ih je da se drze u coporu. Neki su bili obuceni, a neki goli. Odeca onih koji su je imali bila je prljava, iscepana i u dronjcima. Koza onih koji su bili goli bila je u istom stanju. Neki su imali otvorene, zagadjene rane. Nekolicini su iz preloma virili parcici kostiju. Drugima su nedostajali udovi. Poneki su imali samo jedno oko, nekima su nedostajale usi, a jednom su se creva vukla po zemlji. Saplitao se o njih.

Image

Uzasniji od same njihove pojave bili su zvuci koje su proizvodili. Poneki urlik, nerazgovetno mrmljanje a najstrasnije od svega, poneka smislena rec, izgubljena, zaostala, a onda nekim cudom ponovo pronadjena u njihovim razorenim mozgovima, kao fragment secanja, kao tupo nevoljno podsecanje na ono sto su nekada bili. Te reci, koje su ponekad silazile sa njihovih usana, krajnje groteskno, poput "mama", "ljubav" ili "draga", otvarale su nove horizonte uzasa kod onih koji su ih culi, jer su na neki jeziv nacin, izgovarane od strane ovih kreatura, menjale svoje znacenje i smisao, te postajale perverzna antiteza onome sto su nekada predstavljale.

Ziveli su sa samo jednim ciljem. Da se nahrane.

Ljudskim mesom.

Zivim ljudima.

Devojke su cucale skrivene iza polica u dnu radnje, posmatrajuci sa uzasom nevoljnu povorku uzasa. Ana je videla kako se u Milinim ocima nakuplja uzas i gadjenje, kako joj ivice usana podrhtavaju i kako joj se radja krik u grudima. Stavila joj je ruku na usta i privila uz sebe. Drhtale su, zajedno, sve dok zvuci sa ulice nisu zamrli.

Lagano se sunjajuci, prisle su do ivice izloga i ispratile pogledom poslednjeg Nemrtvog u daljini. Zatim podjose ka Aninoj kuci.

-o-

Trava je izbijala kroz pukotine na betonu posle tri godine od Sloma. Uskoro, vec za par godina, priroda ce prevladati. Sa obe strane ulice nalazile su se olupine nekdasnjih automobila. Neki su bili ispreceni na kolovozu, prevrnuti, otvorenih vrata i razlupanih prozora, kao neki cudni insekti izvrnuti na ledja. Razbacani po ulici, drustvo su im pravili kosturi, odavno osobodjeni mesa. Skoro polovina kuca bila je spaljena, te su od njih ostali samo crni zidovi sa nagorelim gredama. Prozori na kucama i radnjama bili su polupani, sto od strane nesretnika koji su trazili hranu, sto od Nemrtvih koji su ih progonili.

Ana je otkljucala kapiju, te njih dve udjose unutra.

Unutrasnjost vile bila je lepo sredjena. Bogat namestaj, slike na zidovima, vrhunski parket i tepisi odavali su luksuz.

"Tamo ti je kupatilo, svetlo se pali sa strane a imas i tople vode. Imas sampon i sapun, okupaj se. Ne moras da zuris", rece Ana.

"Kako...", zamuca Mila. "Otkud svetlo, topla voda...?"

"Moja zena je u prvoj godini nakon Sloma postavila solarne kolektore preko citavog krova. Tu je i gomila akumulatora u podrumu koji se napajaju preko njih tako da, sem kada nije potpuno tmurno vreme, imam dovoljno struje za imitaciju normalnog zivota.", rece Ana ironicno se nasmejavsi.

"Nekada...to mi je izgledalo toliko normalno..." ne zavrsi Ana recinicu, jer jednostavno nije imala sta vise da kaze.

Kroz otvorena vrata videla je Milu kako se skida.

"Baci tu odecu, dacu ti cistu. Kanta je u kuhinji."

Posmatrala ju je kako prolazi pored nje, stidljivo spustenog pogleda.


"Istusiraj se prvo, a onda napuni kadu i lezi", rece joj Ana.

"Ne, ne treba.." zausti Mila, ali je Ana prekide. Stavi prst na usta i reče: "Ucini to."

Posmatrala je mladu zenu kako se tusira, kako trlja svoje belo telo sapunom. Videla je kako bezuspesno pokusava da rasceslja zamrsenu kosu.

"Sacekaj", rece Ana. "Napuni kadu i lezi. Pomoci cu ti."

Devojka je poslusa. Ana sede na ivicu kade, a zatim poce metodicno da je racesljava. Potrajalo je dugo dok je uspela da razmrsi sve cvorove.

"Ustani", rece joj Mila. "Imas jos skorene prljavstine po ramenima i ledjima."

"Ali..." zausti Mila.

"Ustani." rece Ana, gledajuci je pravo u oci.

Devojka lagano ustade. Dugacka kestenjasta kosa padala joj je niz ramena i ledja.


Devojcina koza se zacrvenela.

"Prija ti?", upita Ana.

"Da..", odgovori Mila neodredjeno.

Ana uze tus i spra sapunicu sa Mile. Zatim ponovo uze sunjder i bez objasnjenja nastavi da prelazi njime preko Milinih ledja. U kupatilu se osim zvuka disanja i povremenog kapljanja vode nije cula ni rec.

Zatim ju je obrisala i pokazala svoju odecu.

"Bice ti prevelika, ali bolje i to nego one prnje. Obuci se i dodji da veceras."

Izvadila je konzerve, otvorila ih i natocila crno vino. Mila je usla u trpezariju u tom trenutku. Ana je primetila kako su joj oci blesnule kada je ugledala hranu.

"Jedi", rece joj Ana. Devojka sede i bez suvisnog prenemaganja prionu na jelo. Ana ju je posmatrala kako ne uspevajuci da se suspregne, halapljivo jede.

"Polako", rece Ana, "Imam dovoljno hrane za puk. Nisam te ocekivala", nasmeja se, "pa nema niceg specijalnog. Sutra za rucak cemo imati nesto lepse."

Devojka je bez reci prozdirala hranu, zalivajuci je vinom.

"Kada zavrsis, ceka te krevet. Sutra cemo razgovarati."

Ana je primetila da se devojci cakle oci. Od srece ili suza, nije bila sigurna. Verovatno i od jednog i od drugog.

-o-

Iducih dana, Mila se uglavnom hranila, popunjavajuci se, dok se Ana hranila njom. Uzivala je u mladoj devojci, iz dana u dan, iz sata u sat.


Proslo je nedelju dana. Kuca je ponovo bila ziva. Osecala se promena, neka nova, srecnija i lagodnija atmosfera.

-o-

"Ana", progovori Mila tiho, ne gledajuci je u oci. "Ja..." zausti, pa stade. "Ja...ja sam...", ponovo zastade. "Bila radoznala!" ispali brzo i dalje gledajuci u pod, kao malo dete kada ga uhvate u lazi.

"Radoznala?", upita Ana. Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu.

"Razgledala sam stan", progovori ponovo Mila. "I...", zastade ponovo, "ovaj ormar."

Zacutala je, dok ju je Ana posmatrala.

"Slike...

"Znam.", odgovori Ana smireno, gledajuci je pravo u oci.

"Otvori ga", rece joj Ana ravnim glasom.

"Ne, to nije moja st..."

"Otvori ga", ponovi Ana prekinuvsi je.


Miline oci bile su sirom rasirene.

Slike tvoje zene...su...divne..

"Da", odgovori kratko Ana. "Bila sam, i jesam njena, srcem i dusom, u svakom mogucem smislu te reci. Ona me je posedovala. U potpunosti. Predala sam joj sebe, onosto sam bila, ono sto jesam i ono sto cu biti."

"Sta se desilo...sa njom?"

"Napali su nas Nemrtvi dok smo uzimali zalihe. Spasao me je ali je bila ugrizena. Zarazena."

"Kada...", krenu da upita Mila, ali je Ana pretece.

"Pre osam meseci.
Mila se ponovo okrete prema ormaru.


-o-
"Zasto places?", prosaputa Mila. Ana ustade, ode do ormara i naglo se okrete.
Ana je pocela da je samara i....
Ana je bilo potpuno znojava od napora. Konacno stigose do podnozja. Nalazile su se u malom hodniku ispred sledecih metalnih vrata. Ana ih sopcuci otkljuca i otvori.

Zapahnu ih strahovit smrad. Miris raspadanja, krvi i smrti udario je Anu pravo u mozak... Sa suprotne strane stakla, umrljanog necim crvenim, videla se senka koja se pomerala. Mahniti udarci terali su masivna vrata da podrhtavaju. Neljudski urlici su se probijali kroz njih kao da su od kartona. Stvor sa suprotne strane osetio je prisustvo zivih.

Image

Nemrtvi se bez zvuka stroposta na pod, trzajuci se nekontrolisano. Ana saceka nekoliko trenutaka da se telo smiri a zatim je uhvati za ruku i odvuce u prostoriju iz koje je izasla.. U njoj je smrad bio jos gori, a miris crkotine i raspadanja, koji se sirio sa nekoliko skoro potpuno oglodanih skeleta koji su se nalazili na podu, bio je nesnosljiv.

Morala je biti brza.

Vrati se hitro u prethodnu prostoriju, dohvati Milu koja se mahnito otimala i na jedvite jade je odvuce u drugu prostoriju, dok se ova uvijala i bacakala po podu na kojem su ostajali krvavi tragovi njenih prstiju sa slomljenim noktima.

Ana kleknu kraj Nemrtve.

"Hrana, Zeno", prosaputa ona, mada je znala da je ne moze ni cuti, ni razumeti.

"Za Tebe. Izvini sto si ovoliko cekalai. Bila je mrsava."

"Ngh...neeeeeeeeeeeeeeeee...neeeeeeeeeeeeeeeeeee...mholhiiiiiiiiiimmm", naricala je Mila.

Nemrtva je pocela da se pomera.

"Zao mi je", rece Ana, okrenuvsi se prema devojci na podu. "Zao mi je", ponovi. Sagnu se, te joj spusti lagani poljubac oprostaja na celo.

Zatim izadje i zakljuca vrata za sobom.

Image

Dosla je jesen. Sivo, olovno nebo uklapalo se u sliku opsteg propadanja koje ju je okruzivalo. Ana je lutala pustim, prljavim ulicama trazeci zive. Proslo je skoro dva meseca od kako je nasla Milu. Vecina njih nalazila se u uzasnom stanju. U svakoj grupici na koju bi naisla, svega nekoliko je jos moglo da hoda, skoro svakome je nedostajao poneki deo tela, a vecina, zbog nedostatka udova ili zbog drugih povreda, vise nije mogla da hoda vec se vukla, puzeci po zemlji.

Podcenila ih je. Samo pukom srecom i igrom slucaja, nisu je uhvatili dok je istrazivala bivsi hipermarket. Spasla ju je cista sresa, jer se Nemrtva koja se iznenada pojavila iza pulta i zapanjujuce brzo nagrnula ka njoj, okliznula i saplela na sasuseni les na podu, usporivsi dovoljno da joj omoguci da bezglavo pobegne, izbegavajuci ostale iz njene vrste koji su poceli da se pomaljaju iz mraka prostorije.

-o-


Pokusavala je da zaspi, pritiskajuci sake na usi. Kad god bi stavila glavu na jastuk, prividjalo joj bi se da cuje udarce koji su dopirali iz podzemlja.

Silazila bi zatim u skloniste, prislanjala lice na hladnocu metalnih vrata, i saptala Joj reci ohrabrenja, da se strpi, da ce joj naci hranu, a kada vise ne bi mogla da izdrui, odlazila bi, besciljno, na ulice napustenog grada, govoreci sama sa sobom i vicuci u mrak.

-o-

Sve vise je i sama podsecala na Nemrtve. Oci su joj upale, a ispod njih stvorile su se crne kese od umora i nespavanja. Njen nekada graciozan hod sada se pretvorio u neku vrstu skaradnog teturanja. Ulice su bile skoro potpuno puste. Tek s vremena na vreme ugledala bi ponekog Nemrtvog koji se mucno vuce po prasini.
Urlici, stenjanja, nemuste reci.....

-o-

Od Njenih urlika i krikova nije mogla da pobeci. Pratili su je u snu i na javi. Osecala je Njenu glad kako ju doseze. Osecala je Njenu potrebu, snagu koja ju je privlacila kao magnet. Ocajanje je jacalo.Zivih vise nije bilo. Nije mogla da je nahrani. Njena bol ranjavala ju je i kidala joj dusu.

-o-

Ustala je rano, zeleci da jos jednom vidi izlazak sunca. Sedela je na ivici kreveta, posmatrajuci prve suceve zrake kako se pomaljaju na ivici horizonta. Osetila je toplotu na obrazu i nesvesno podigla ruku da ga pomiluje.

Shvatila je da gleda pravo u sunce koje se promolilo iza horizonta.

"Nemoj nikada gledati u sunce", govorila joj je majka. Nasmejala se gorko u sebi. Gledala je pravo u sunce toliko godina, pa joj nije naskodilo. Njeno sunce, njen centar vasione, njen centar gravitacije kome je tezila sve te godine, nalazio se ukopan u crnu zemlju, ispod njenih nogu.
Napunila je kadu toplom vodom i legla u nju, zatvorivsi oci. Dugo vremena provela je tako, ne razmisljajuci ni o cemu, pustajuci da je toplota omami i odvede na neka druga mesta.
Ustala je i zazmurila...

Krenula je.

Zena Nemrtva je mahnito udarala na vrata, osetivsi njenu blizinu i miris. Miris zivota.

Ona zaurla jos glasnije, obznanjujuci svoje pravo.

Znala je da ce zadovoljiti njene potrebe na manje od mesec dana. Smrsala je suvise.

Srecna cinjenica bilo je saznanje da pljuvacka Nemrtvih sadrzi enzime koji izazivaju koagulaciju krvi i sprecavaju iskrvavljenje na mestima ugriza, tako da ce Nemrtva moci nedeljama da je konzumira.

Razmisljala je odakle ce poceti. Da li od ociju, cemu se potajno nadala, kako ne bi morala da Je posmatra onakvu kakva je sada. Svakako ce prepustiti odluku Njoj.

Duboko je udahnula, otkljucavsi vrata. Konacno je dosao taj trenutak. Tren kada ce se konacno sjediniti sa Njom.

Nakon toliko godina ljubavi i pripadanja, konacno ce postati njen deo. Njih dve ce napokon postatati neraskidiva celina.

Zatvorenih ociju, dok je jos uvek posedovala usne, rece - vise sebi samoj nego njoj;

"Tvoja sam."

I zatim jos tise,

"Zauvek."


::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

2007
User avatar
Ledena
srednjoskolka
srednjoskolka
Posts: 67
Joined: 11 Mar 2011, 18:19

Re: Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentaira

Post by Ledena »

Toliko od mene.Pozdrav svima.

Grli vas ledena :)
User avatar
Ledena
srednjoskolka
srednjoskolka
Posts: 67
Joined: 11 Mar 2011, 18:19

Re: Moje price...Nadam se da nece smetati, mozete komentaira

Post by Ledena »

Evo jos jedna :)

Jedva je čupala noge iz teškog, sivog blata. Nalazila se u nekoj čudnoj građevini, grubih, nedovršenih zidova. Čitav svet, sve oko nje, bilo je sive, turobne, beživotne boje. Mimo nje promicali su ljudi obučeni u sive dronjke i prnje, sivih upalih lica, mrtvih očiju. Čitav svet, sve oko nje se raspadalo. Bio je to svet kome je neko oduzeo energiju. Entropija. Nisu postojale boje, sem sive. Sivo, olovno nebo pritiskalo je odozgo. Nije bilo zvuka. Nije bilo svetlosti. Ni radosti. Samo tuga, sivilo i propadanje.

Nije bilo života.



Probudila se, uzdrhtala i znojava. Minutima je posmatrala Njeno lice pored sebe, vraćajući se u život. Otvorila je oči i nasmešila se. Videvši njeno lice i strah u očima, zagrlila ju je, a ona joj je ispričala san. Utešila ju je poljupcima.

Sada je znala da je sanjala budućnost.


-o-

Čitava kuća bila je grobnica. Živela je u grobnici. Grobnici sećanja. Groblju uspomena. Ili, bolje bi bilo reći, u hramu. Posvećenom Njoj. A ona je bila vernik i apostol.

Sve je bilo kao dana kada se nije vratila.

Slike, njih dve, nasmejane, prašina na komodi, uvelo cveće u vaznama. Njena odeća, uredno složena, kao da čeka da je obuče. Njene knjige, neke složene na policama, a neke razbacane po kući, tamo gde bi ih ostavila. Ponekad bi čitala nekoliko knjiga istovremeno, ponekada tražila samo neki odlomak, sentencu, drag deo.

Zatvorila je oči i ugledala njen osmeh. Kako joj se oči šire svaki put kada bi je ugledala. Borice, u uglovima usana, koje su joj davale vedrinu. Oči, toliko žive, toliko duboke, nisu dozvoljavale da skloni pogled sa njih.

Gde god bi se okrenula, nalazila se Ona. U uglačanim daskama poda. U rukopisu njenog dnevnika (Avganistanci su imali običaj da pre svadbe daju mladoj svoj dnevnik, kako bi one znale sve o njima pre no što krenu za njih).

U četkici za zube. U mirisima njenih stvari. U začinima u kuhinji koje je nabavila, a ona za većinu nikada ranije nije ni čula. U hiljadama sitnica koje je koristila, donela i ostavila za sobom.

U njoj.

Drugi deo njenog života odvijao se u snovima. Sanjala ju je. Iz dana u dan, iz noći u noć. Ponekad se ne bi setila snova, i začuđena bi se budila na vlažnom jastuku, ne shvatajući u prvom trenutku zašto je mokar, a onda bi sećanje navrlo i nova niska bisera pridružila bi se bolu istočenom u noći.

Nije želela da se probudi. Sanjala je. Sanjala je nju, kako razgovaraju. Videla joj je začetak suza u očima, sijale su, isijavale, ljubav, tugu, sve ono što joj je još htela reći, pokloniti, a za šta nije preostalo vremena, što je ostalo zauvek neizrečeno i prepušteno bespućima zaborava.

Prinela je ruku njenom licu, dodirnula obraz, nežno, obazrivo, plašeći se da će nestati, da će ukoliko samo za tren zatvori oči, trepne, ispariti, vratiti se u limb, ostaviti je ponovo samu, samu, bez Nje...

Bez nje.

Osetila joj je toplinu obraza. Ruka joj krete ka njenoj kosi, želeći da još jednom uroni u nju, prošara prstima, promrsi. Prinela je usne njenima, poljubila je, usisala usnama, uzimajući je očajnički, plašeći se da napusti ovaj trenutak kada je opet ima, kada je ponovo njena, kada su ponovo zajedno i jedno, moleći se Bogu, moleći se svemu u šta je verovala da se ovaj tren zaledi u vremenu i potraje zauvek.


Bila je svesna da se jednom neće probuditi. Da će ostati u njenom zagrljaju. Pomislila je, zna li iko, da bi dala sve što poseduje, svoj život, samo da još jednom oseti njene ruke u svojima, da još jednom potone u njeno naručje, da još jednom oseti toplinu i njeno telo koje joj kaže „tvoja sam”? Zna li iko, koliko vredi jedan zagrljaj?

Ona je znala njenu vrednost.

Fuge su ionako trajale sve duže, i bila je beskrajno zahvalna zbog toga. Ima li nečeg lepšeg no otići dok je u njenim rukama?

-o-

Posmatrala je prašinu kako se kovitla na ulici pod vetrom pustinje. Čula je prigušeno stenjanje, šapat, ponekad tužan jauk, kada bi neki dašak prodro kroz bedeme njene grobnice. Ulica je bila pusta. Tek ponekad, brzim korakom bi prošla neka žena u crnoj burki, ili bradati muškarac u kratkim pantalonama. Povremeno bi protutnjao Hamer pun američkih vojnika. Stajala bi kraj prozora satima, gledajući u prazno, posmatrajući a ne videći, sve dok se ne bi prenula, nesvesna kako se uopšte našla na tom mestu, praznih misli i olovna srca.

Trgla se videvši malu devojčicu, odevenu u hidžab, kako trči ulicom ka kapiji preko puta njenog stana. Setila se sebe i svojih sestara, njihovih igara, lupanja drvene kapije okovane željezom, ružičnjaka u dnu dvorišta, česme sa pumpom pored nje, setila se svog oca Hodže, uvek namrštenog, ozbiljnog, kako mu kuva crni čaj, želeći, kao i njene sestre, da mu ugode, vapijući da iščupaju neki osmeh iz njegovog uvek zatvorenog lica, koji će potvrditi da ih ipak voli. Bila je pretposlednje dete, četvrta kći svoga oca, koji je očajnički želeo sina, naslednika imena Kuće. Kao mala, nije shvatila zašto je Babo nikada ne uzima sebi, zašto je kažnjava nakon najmanje greške, nakon glasnog uzvika, smeha...

Tek kada joj se mati porodila Hafizom, konačno se na lice njenog oca doselio osmeh, ponekad bi se i njoj nasmejao, a u onim zaista retkim, veličanstvenim prilikama, pomilovao po glavi.

Često bi se okupili nakon večernjeg namaza, te bi im Babo čitao odlomke iz Kur’ana, jer je bio jedan od retkih koji je umesto napamet naučenih sura znao arapski, objašnjavao bi reči Muhamedove, upućene mu od Boga jedinoga, Alaha.

Još od malena naučila se smernom ponašanju, poštovanju roditelja, pravilnom oblačenju. Babo joj je često znao objasniti, zašto kada izlazi iz kuće mora nositi burku ili nikab, da će samo tako ostati čista, da će je smerna odeća zaštititi od fitneta. Tako bi, uz pratnju oca ili strica, išla do bazara, dok bi joj samo šake i oči izvirivale iz crnine.

Kada se zadevojačila, preko očiju je stavljala i zar, u želji da još vise udovolji Babi, osećajući, da što je veća njena smernost, to će je Babo više voleti. Videla bi, ponekad, kao se Babine oči smeše, videvši je tako odevenu. Omotana teškim odorama, sa zarom na licu, osećala bi se zaštićenom i voljenom. Ali, suze su bile unutra...

-o-

2001. godine došli su Amerikanci, kada je imala dvanaest godina. Babo bi pljuvao na zemlju kada bi ih video ili kada bi ih neko od njegove braće pomenuo, nazivajući ih nevernicima i psima. Zemlja je bila iscrpljena, prvo Rusima, zatim Talibanima, a onda i Amerikancima. U kvartovima je bilo više ruševina no čitavih kuća. Na ulicama su trunule zarđale olupine, dajući im lice potpune pustoši i propadanja.

U svojoj šesnaestoj godini, uveliko je bila spremna za udaju, kako su to njeni roditelji smatrali. Majka bi ponekad, stidljivo, govorila o nekoj porodici, govoreći uvek o glavi porodice, ocu, tek uzgred pominjući i sina, opisujući njegove vrline. Razgovori o tim strancima, nisu joj skoro ništa značili, sem nekog čudnog uzbuđenja, koje ni sama nije znala da objasni. Možda zbog toga što je po prvi put u životu ona bila ta kojoj se posvećivala pažnja.

Jednog jutra, u ranu jesen, prvi put je videla NjU. Bila je na pazaru, sa stricem, kupujući voće. Upravo je birala nar, kada je sa druge strane tezge videla Nju. Pogledi su im se slučajno ukrstili, a ona joj se nasmešila. Ostala je zaleđena, što zbog osmeha, što zbog straha da je to brzo ukrštanje očiju video i stric. Brzo se osvrnula, ali je on bio zauzet razgovorom sa ćoravim prodavcem za susednom tezgom. Niko drugi to nije opazio. Nije imala hrabrosti da još jednom podigne pogled, već je, ne gledajući šta radi, ostavila voće i brže-bolje odvukla strica kući.

-o-


Na papiru je stajao broj telefona u Kabulu, i jedno ime. Lara.

Premetala je po usnama i mislima, puštajući da se kotrlja u njoj, dopuštajući da je oseti. Lara.

Trećeg dana, u mrklo doba noći, spustila se u sobu gde je Babo primao vernike, zatvorila vrata, i do jutra posmatrala crni telefon na stolu. Popela se nazad u svoju sobu, a da ga nije dotakla.

To se ponavljalo iz noći u noć sve do sedmoga dana, kada je, zatvorivši vrata, ne čekajući ni časa, podigla slušalicu i okrenula već odavno napamet naučen broj. U slušalici je zašuštalo, a zatim zazvonilo. Ti sekundi bili su i najduži u njenom dotadašnjem životu. Svaki zvon, svaka pauza, odzvanjala joj je vekovima. I upravo u trenutku kada se njena hrabrost slomila, kada je krenula da odloži slušalicu nazad u ležište, sa druge strane začuo se ženski glas.

„Lara”, rekla je i zaćutala.

Tišina je preplavila sobu. Nije ni disala. Prsti su joj pobeleli od stiskanja slušalice.


„Lara?”, ponovi ona. „Da”, odgovori glas s druge strane žice.


-o-

Čitave nedelje taj osmeh nije joj izlazio iz glave. Sa njime bi legala, sa njime bi se budila. Vremenom je postala svesna i očiju koje su je pratile. Očiju koje su se smejale same za sebe.

Majka i sestre primetile su njenu zamišljenost, te su je zadirkivale, ne znajući o čemu se radi. Idućeg petka, ponovo je sa stricem otišla na pazar. I za istom tezgom, ponovo je bila ona. Da li je čekala? Dolazila svaki dan? Da li radi tu? Hiljadu misli rojilo joj se u glavi. I onda, ponovo te oči, u kojima se začeo nagoveštaj osmeha, a kada su se zasmejale, to su otpratile i usne. Ponovo je pobegla.

Iduće nedelje, ne gledajući u njenom pravcu, praveći se da je slučajno, prišla joj je, te prebirajući po voću na tezgi, slobodnom rukom stavila cedulju u ruku. Zgrčila je šaku, čitavo telo, u stomaku joj je bio čvor, zažmurila je, ostavši tako, a kada je otvorila oči, nje više nije bilo.

Kući, u osami svoje sobe, satima je posmatrala zgužvani komad papira, plašeći se da ga dodirne, plašeći se i istovremeno radujući onome što on nosi sa sobom.

Istovremeno se plašila onog što piše na njemu, ali se plašila i sebe. Instinkt joj je govorio da ono što će učiniti može da joj promeni čitav život.

Tako je i bilo.


-o-

Razgovori su trajali sve do jeseni, svake noći, ponekad do jutra. Nikada nije pomislila, ni naslutila, da se neko može upoznati toliko, da se sa nekim može postati tako blizak, zavoleti, a ne videti je nikada. Ajša nikada nije bila govornik. Nikada, doduše, nije ni imala prilike da mnogo govori; ali sa Larom, to je nekako teklo samo od sebe, bez napora, spontano, otvarala joj je dušu, i ona njoj, bez zazora, bez razmišljanja, njihovi razgovori tekli su poput planinskog potoka, žuborili, skretali, usporavali i ubrzavali, kao što bistra voda prati tok.

Posle par meseci znala je o njoj sve što se moglo znati, kao i ona o njoj. Znala je njene tajne, znala je čega se plašila, čega se stidi. Upoznala je.

Sa šest godina usvojio ju je bračni par britanskih diplomata, koji je par godina kasnije, kada su došli Rusi, napustio Kabul da bi bio postavljen u Evropi. Prvo Pariz, a zatim Beograd. Studirala je književnost i filologiju istovremeno. Zbog zemlje u kojoj se nalazila, izabrala je Slavistiku. Čitala joj je, ponekad, kratke priče i pesme koje joj je prevodila. Kada su Amerikanci zbacili Talibane, njeni roditelji ponovo su dobili postavljenje u Avganistanu.

Postojalo je nešto zbog čega se plašila. Ona je bila od Hazara, slugu, i to Šiit. Njen otac bio je Paštun, Sunit. U njenom narodu Hazari su bili sluge. Talibani su ih maltene istrebili. Ni njen otac nije imao visoko misljenje o njima, mada mu je jedna hazarska porodica služila kao služinčad već više decenija.

Lara je odrastala sa roditeljima druge vere i jedva bi se mogla nazvati Muslimankom. Nije joj to smetalo. Kao ni njoj njeno Verovanje. Poštovala je i nju, i ono u šta veruje.

Razgovori bi potrajali verovatno ko zna koliko dugo, da otac jedne noći nije ušao u sobu. Ostala je da stoji, ukopana, kao srna pod svetlosti farova, sa slušalicom na uhu, posmatrajući kako njenom Babi navire crvena boja u lice.


-o-


Nedelju dana nije joj dozvoljeno da izađe iz sobe. Voda, hleb, molitva.

Molila se Alahu, Pravednome, iz dana u dan, iz sata u sat, želeći samo jedno – da joj vrati Laru. Prvi put u životu saznala je šta je samoća. Istinska, prava samoća. Kada ti neko odjednom oduzme nešto što ti je značilo najviše na svetu. Odjednom se našla iščupana, gola na vetrometini, ne znajući ni gde će ni kud će, šibana groznicom želje i nedostajanja. Kao ptić izbačen iz gnezda.

Nedostajala joj je.

Nedostajala.

Nedostajala.

Tukli su je svaki dan...
Tecite, suze moje, pomisli.


-o-

Vukla se po kući kao duh. Tek prikaza nekdašnje devojke u cvatu.

Videla je uplašene poglede na licima svojih ukućana, njenog brata i sestara, videla je strah u očima svoje majke, tugu koju je delila sa njom, a koju nije smela priznati i pred ocem podeliti sa svojom kćeri.

Lice joj je posivelo. Sa njega je nestala radost i živost. Nešto u njoj je umiralo sa svakim sledećim trenom. Iz dana u dan, iz noći u noć.

Svakoga dana bilo ju je sve manje i manje.

-o-


Tačno mesec dana nakon zadnjeg razgovora, Lara je zakucala na kapiju. Otac joj je naredio da ode u svoju sobu.

Kasnije se nije tačno sećala tih trenutaka neizvesnoti. Um joj je bio u potpunom haosu. Nada, strah, neizvesnost, želja... sve to je bilo pomešanu u jednu nerazmrsivu gomilu zbog koje je jedva disala, lica i dlanova priljubljenih uz grubu teksturu drvenih vrata.

Sišla je...

Babo se okrenuo, očiju koje su je naterale da ustukne korak unazad. U njima nije bilo ničeg što je poznavala. U nju je gledao potpuni stranac. U njima su se nalazile samo dve stvari.

Mržnja.

Prezir.

Pljunuo je na pod... Babo je drhtao čitavim telom. Podigao je ruku... Teška je, jako...

„Idi”, procedi on...
„Idi”, ponovi još jednom, otvorenih očiju koje ju nisu videle. Udahnula je, a sa udahom, kao pozadinsku muziku, čula je jecaje svoje majke.

Okrenula se i otišla iz očeve kuće da se više ne vrati u nju. Više ga nikada nije videla.


-o-

Život sa Larom bio je – život. Po prvi put u svome životu svaki dan imao je svoj razlog postojanja, budila se i legala sa osmehom na usnama, radovala bi se, banalne stvari postale su smislene, živela je i uživala u svakom trenutku. Iz dana u dan otkrivala je sebe, otkrivala je nju. Ponekad lako, ponekad teško, rušili su se tabui, nametnute i samonametnute zabrane koje su u nju usađivane čitavog života.
.....................Nedostajale su joj sestre...

-o-

Sreća je potrajala devet meseci.

-o-


Radila je kao prevodilac za vladu. I jedne večeri jednostavno je nije bilo. Večera je već uveliko bila hladna, a nje i dalje nije bilo. Zvala je kancelariju, bez odgovora. Luda od brige, hodala je po sobi, napred-nazad, kao zver u kavezu, da bi u ponoć začula udarce na vratima.

Kao bez duše potrčala je kapiji, zastavši samo na tren, hvatajući se za metalni obruč, da udahne, znajući šta je čeka i pre no što je otvorila.

Ispred kapije stajala su dvojica policajaca sa turbanima na glavama. Pogledavši ih u lica, pre no što su išta stigli da kažu, sa vriskom je pala na kolena.


-o-


Nakon sahrane, dani su joj se sveli na stupor i trenutke lucidnosti, kada bi oživljavala prošlost. Prolazila bi kroz prostranu kuću, kroz sobe i hodnike, tražeći je, tražeći njene seni i tragove. Noću bi prizivala snove da joj je donesu i vrate.

Čekala je da njeno vreme dođe.

Ulicom je trčao, posrćući, bradati mladić, tek zamomčen. Razdrljena košulja bila mu je crvena na ramenu i grudima. Osvrtao se za sobom, saplitao, padao, ustajao ponovo, podižući oblačiće prašine na mestima gde bi se srušio. Dokopao se kapije, skoro provalio kroz nju, da bi par trenutaka kasnije začula kako udara po ulaznim vratima.
...............................................

Podigla je pogled i na vratima videla vojnika sa puškom u rukama. Bez pitanja, vojnik je zakoračio u sobu, udariviši je čizmom po sred lica. Pala je teško na leđa, ispruživši se po podu, osećajući sopstvenu krv u ustima.

„You, go left! Jim and Mike, upstairs! Go now!”. Vojnici su se rastrčali po kući, rušeći i lomeći sve pred sobom.

„Clear!!!”, urlali su, jedan po jedan, provaljujući iz sobe u sobu. Čula je kako nogama razvaljuju vrata.

-o-


Sedokosi je otišao. Ožiljak je okupio ostale vojnike oko sebe, nešto im govorio, pogledavajući prema njoj. Ostali vojnici takođe su je pogledavali, a ono što im je čitala na licima nije joj se dopadalo ni malo.

Jedan od vojnika ode do vrata i zaključa ih. Ostali je okružiše, kao čopor vukova koji opkoljava žrtvu.

„Take off your clothes, bitch!”, viknu Ožiljak. Gledala ga je ne razumevajući šta zahteva od nje. „Are you deaf?”, viknu. „Take off!!!”, razdra se ponovo, pokazujući prstom ka njoj, a zatim se hvatajući za košulju i cimajući je.

Shvatila je šta se od nje traži. „Ne, ne, zamuca, vrteći glavom. Molim vas, ne.”

„Hold her!” naredi Ožiljak, a vojnici je uhvatiše za ruke i podigoše na noge.

...................................................................

-o-


Pred očima bila je Lara . Kao da je gledala i pozivala. Njeno lice nalazilo se tu, tačno ispred nje... Ustala je i otišla na poslednji sprat... Stala je na ivicu...


Ti si moje svetlo i moja tama.

Pokušali su iskopati te

Sa sretnim vidom iz očinjih jama.


I bez očiju Te mojih vidim


Jer Ti si

Moje svetlo

I moja tama.



Suze nisu bile sad tu...

2009
Post Reply