Inspirativne priče

Post Reply
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Inspirativne priče

Post by Lea »

Budući da nema topica koji bi bio posvećen kratkim pričama, otvaram ovaj... :) Možete postati zanimljive kolumne, svoje tekstove, itd. :)

Košulja sretnog čovjeka

Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu, i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke, koja spopada site i bogate. Nakon duga vjećanja liječnika i zvezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka.

Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe, u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka, koji nije izgledao uplašen, namrgođen, ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto, zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to, što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je bio siromašan, ili to, što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to, što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to, što je volio ljude, koji nisu šivjeli s njim.

Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Vidješe pred nekom pozemljušom čovjeka, gdje sedi na suncu i pjeva. Upitaše ga za razlog njegova veselja. “Nemam nikakva razloga,” odgovori čovjek, “ja pjevam naprosto zato, što sam sretan.”

Kad su to čuli kraljevi poslanici, kliknuše u slavodobiću, i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu lošulju. Ali, da! Na sretnomu čovjeku nije bilo košulje.
Last edited by Lea on 12 Aug 2012, 22:54, edited 1 time in total.
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Re: Inspirativne priče

Post by Lea »

Kada sam zaista počeo voljeti sebe

Misli koje je na svoj 70. rođendan, 16. travnja 1959. godine, Charlie Chaplin poklonio čovječanstvu.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da sam uvijek, u svakoj prilici, na svakom mjestu i u pravo vrijeme, te da je sve što se događa ispravno... Od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove POVJERENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe mogao sam spoznati da su bol i patnja za mene samo upozorenja koja mi govore da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam žudjeti za nekim drugim životom i mogao sam vidjeti da je sve oko mene bilo poziv na rast. Danas znam da se to zove ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam samom sebi krasti svoje slobodno vrijeme, i prestao sam dalje praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi čini zadovoljstvo i radost, ono što volim i što čini da se moje srce smiješi, na moj vlastiti način i u mom osobnom tempu. Danas znam da se to zove ČESTITOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od jela, stvari, situacija i od svega što me je uvijek ponovno odvlačilo naniže, dalje od mene samog. U početku sam to zvao „zdravi egoizam“, ali danas znam da je to „LJUBAV PREMA SAMOME SEBI“.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada živim još samo u ovom trenutku u kojem SVE počinje. Tako živim danas svaki dan i zovem to „SVJESNOST“.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da se od nekih svojih misli mogu razboljeti i biti bijedan.
Kada sam pak zatražio natrag snage svog srca razum, je dobio važnog partnera. Ovu vezu danas zovem „MUDROST SRCA“.

Ne treba se plašiti rasprava, konflikata i problema sa samim sobom i s drugima, jer se čak i zvijezde ponekad sudare i onda nastaju novi svjetovi. Danas znam: TO JE ŽIVOT
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Re: Inspirativne priče

Post by Lea »

Olja Savičević Ivančević

Što ćeš reći Grgi Čvarku?

Ovo nije priča za one koji nikad nisu imali manje od petnaest. U ovoj priči nema političara, tajkuna, zločinaca ni starleta, nema ni estradnih gurua ni afera s tv-voditeljicama, ni korumpiranih sudaca.

S obzirom da u njoj nema nijednog junaka našeg vremena, ne vidim razlog zašto bi u ovom strašnom času čitatelj, koji zagledan u ekran s mišem u ruci rješava sudbinu zemlje i svijeta, čitao ovakvu priču – ona ne bistri dnevnopolitičke dileme, ne raspaljuje strasti, ne pokušava odgovoriti na krucijalna pitanja, ne svađa se i ne prijeti, koliko mi je poznato nema ambicije izvan teksta i, kao takva, vjerojatno nije relevantna, moguće je i infantilna, a sasvim sigurno puno manja od ionako sitnog života i čovjeka. Mala je kao djevojčica ili dječak

Dječak u ovoj priči zove se Grga Čvarak i dolazi iz one jednostavne dječje pjesme, čije stihove svi znaju napamet. (Dakle, upozorila sam vas, pa vi sad vidite hoćete li čitati dalje.)

Upoznali smo ga u ono doba kad su se i pisci knjiga koje smo čitali zvali bajkovito kao junaci iz priča: Grigor Vitez ili Gustav Krklec ili Sunčana Škrinjarić ili Zmaj. Ili – Ratko Zvrko, boksački šampion, sportski novinar i dječji pjesnik, autor pjesmice o kontroverznom dečku iz Zelengaja koji sve radi naopačke i iz praćke gađa mačke, ali uglavnom je pozitiva, osjetljiva srca i dobrim djelima sklon. Što je takav, tko bi znao? Čas je dobar, čas je zao. Čas bi svakom srce dao, a čas bi se s vukom klao.

Ratko Zvrko je napisao i knjigu o slavnom Mati Parlovu, još jednom boksaču koji je volio i pisao poeziju. Nisam ljubiteljica boksa i ne vjerujem u plemenitost ove „plemenite vještine“, a opet, ima nešto od Grge Čvarka u ovim momcima jakih šaka i poetskog srca (poznajem još neke pjesnike, pa i jednu pjesnikinju koji su se bavili ili bave boksom).

Ukratko, davno mi je prirastao srcu taj Grga Čvarak, uprkos očiglednoj odgojnoj zapuštenosti, jer je živ i jer je zdrav, i jer je sličio na puno djece s kojom sam se u ono doba sretala i družila, na djecu s kojom sam kasnije radila, pa sam se iskreno obradovala kad sam ga, nakon dosta godina, nedavno ugledala u lijepoj, novoj, veseloj slikovnici Tomislava Torjanca. Zgodan je Torjančev mali Grga, baš kakav treba bit jedan koji ganja kokoši i njeguje bolesnu mater. Nikakav superheroj, običan fakinčić iz susjedstva s praćkom, neobičan lik, neobičan lirski protagonist.

Svijet je ugledao 1967. kad je prvi puta objavljena pjesma o njemu i do danas ostao omiljen i popularan; s vremenom se nije mijenjao, onako kako su se mijenjale generacije stvarnih grga čvaraka, provincijske dječurlije s puno slobode i premalo svega ostalog, koji su, ako su preživjeli rat izašli iz njega sakati i prepolovljeni ili na igli ili su se ipak provukli kroz ušicu igle, pa su eto i danas u tridesetoj ili četrdesetoj mladi. I ludi. Njih nitko nije mogao zaštititi i skloniti na sigurno, kao što ne može ni danas kad je još presudnije, možda i sasvim presudno, kako ti je pao grah u trenutku rođenja, tko su ti starci i kako im stoje franci u banci.

Ako čitam prisjećam se. Razmišljala sam o Grgi i mrzovoljno, ne vjerujući u njegovu odraslu budućnost, možda i blesavo, jer što bi drugo moglo bit ogorčenje neko okoštalo djetinjasto durenje. Vraćala sam se iz Bosne u koju već godinama odlazim turistički ili poslom, kao da nije nimalo moja i kao da nije postojalo vrijeme prije nego što su prva, druga i treća vojska prošle preko vesele kuće u planini – kuće s jednim prozorom koji je gledao u šumu i nebo i drugim prozorom koji je gledao u vuka i lisicu – tako da od nje nije ostao ni ožiljak na zemlji. Tu, s magistrale i iz bliza, sve još izgleda kao da prekjučer prestao rat, osim kolona Dalmatinaca koji vikendom dolaze na skijanje.

(I dok se ostatak Europe trese zbog krize, pada standarda i gubitka mogućnosti da dvaput godišnje odu na ljetovanje, a dvaput na zimovanje, blago Bosancima, mogu biti mirni – nemaju što izgubiti.)

Na festivalu u Tuzli pitao me kolega pisac zašto nikad ne pišem o tome, o veseloj kući na planini s plavim okom koje gleda šumu i zelenim koje gleda vuka i lisicu, od koje nije ostao ni ožiljak na zemlji, o ljetima i zimama koje sam u djetinjstvu provodila u Bosni, i o onome što se dogodilo kasnije, o rasutoj, pregaženoj obitelji, a ja sam promrsila nešto o gnjavljenju ljudi ratom, o tome kako skoro svi imaju neku svoju ratnu priču (što je, naravno, laž, k tome i glupa). Istina je da ne znam pričati o tome, da ima i vjernijih i tužnijih i puno užasnijih priča, i da sam po tom pitanju zanijemila, i da me sram, užasno sram svih koji su se pobili i u moje ime. I ne znam kako bih prišla toj otetoj priči i tom djetinjstvu, a da ne počnem vikati, a to bi bilo neugodno i nimalo cool.

Kertész kaže: 'Ako pišem prisjećam se, moram se prisjećati…ne bojte se djeco, nije to zbog kojekave 'moralne obveze', ne, ma hajte, molim vas, naprosto se radi o tome da nam nije omogućeno, ne znam zaboravljati, takvima smo osmišljeni, planirani…, a možda čak vjerojatno, dapače, gotovo je sasvim sigurno, zato znamo i sjećamo se da bi se našao netko tko će se sramiti zbog nas kad je već stvoren.'

Ne bojte se djeco, nije to, zbilja, zbog kojekave 'moralne obaveze', ne morat se stidjeti nostalgije, niti bježati od ružnih sjećanja, jer i jedno i drugo ionako je zauvijek s nama, svakodnevna, vječna prtljaga, više-manje je svejedno nosimo li je na rukama ili u dvostrukom dnu. Zaborav je laž, jer nije moguć, osim u slučaju bolesti. Pokrenuti se naprijed znači pamtiti. Svijet koji žudi zaborav upada u ravnodušnost, postaje indolentan, trivijalan, retardira. I, čudna mi čuda, ponosi se time.

Misleći o Grgi, koji je moje djetinjstvo, mislila sam i o svojoj desetogodišnjoj kćeri koju sam imajući na raspolaganju sva ta pamćenja i neprerađeno iskustvo vlastite kože ipak s radošću donijela na svijet. Ima li za to opravdanja? I hoće li me moja ljubav koja je majčinska, dakle bezumna, dakle umalo životinjska, nagonska, iskupiti. Teško. Mislim da će tu ulogu u najboljem slučaju odraditi također bezuman strah za nju, onaj koji je postao cijena za takvu sreću, zbog kojeg se budim noću i odlazim u njenu sobu dok spava, provjeriti jesu li sva moja čudovišta ostala van.

Zato ponekad trebam Grgu (kao što, iz drugih razloga, trebam i Kertésza), da me sjeti tko sam bila onda kad su praćka i skidanje lastavičjih gnijezda bili najogavniji prekršaji, najgore čemu smo svojim očima ili očima svojih bližnjih ili prozorima svojih kuća svjedočili. U pamćenju ima dokaza da sreća, jer osjetili smo je u njenom destilatu, postoji – negdje (na mjestu na čijem rubu je bol započela, gdje su praćka i skidanje lastavičjih gnijezda najgori i najogavniji prekršaj, najgore što se tog tjedna, te godine dogodilo).

Da je svako zlo moguće i da će nam se dogodit samo ako poživimo dovoljno dugo, već su nam rekli i nemamo razloga u to ne vjerovati. Ali nećemo valjda to reći Grgi Čvarku. Zašto je došao na svijet, ako smo i vidjeli i znali da ga rađamo u pakao? Smijemo li mu reći da isto vrijedi i za dobre stvari? Da, eto, postoji i takva mogućnost, ako poživimo dovoljno dugo, ako je u priči ostala još koja vila i dovoljno ljudskih bića.
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Inspirativne priče

Post by laura »

Lea, super, ovo je bas nedostajalo :great:


Dragocjeno vrijeme

Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
- Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
...- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
- Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
- Dvadeset dolara na sat.
- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? - upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
- Spavaš li, sine? - upita otac.
- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.
- Evo novac koji si tražio - reče otac.
- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! - reče.
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Re: Inspirativne priče

Post by Lea »

:) super priča, laura...

OT: Postoji li život poslije rođenja?
(razgovor blizanaca u majčinoj utrobi)

- Vjeruješ li u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripravimo na život poslije rođenja.
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj živimo, bez nje ne bismo uopće postojali.
- Ne vjerujem. Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje.
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
kroki_kroket
penzionerka
penzionerka
Posts: 1384
Joined: 09 Jul 2012, 01:06
Location: Zemlja, Europa, Hrvatska, Zagreb/Vž

Re: Inspirativne priče

Post by kroki_kroket »

Priča o žabici

Bila jedna grupa žabica
... koje su se htjele natjecati.
Htjele su se popeti na vrlo visoku kulu.
Došlo je mnogo žaba
da gledaju utrku i daju podršku žabicama.
Utrka je počela...
Ali...
Niko od prisutnih gledatelja nije vjerovao da će neka
žabica uspjeti doći do vrha kule.
Klimali su glavama i govorili:
Joj, to je vrlo naporno!!!
Nikad neće uspjeti!“
Ili:
U tome neće uspjeti, jer je kula vrlo visoka!
Žabice su počele zaostajati...
...osim jedne, koja je brzo puzila sve više i više...
Gledaoci su vikali:
„To je preteško! Nitko neće dospjeti tako visoko!“
Jedna po jedna su žabice odustajale i okretale se natrag...
Osim ove jedne koja je ustrajno išla naprijed...
Nije htjela odustati!
Na kraju je svaka odustala, osim ove jedne žabice, koja se sama i s velikim ambicijama popela na vrh kule!
Ostale žabice, kao i gledaoci htjeli su saznati kako je
baš ona uspjela uraditi ono što je za ostale bilo nemoguće.
Jedan gledatelj je pristupio žabici i zapitao je gdje je smogla toliko snage da izdrži do samoga vrha .
Tada se pokazalo, da je...
pobjednička žabica bila GLUHA!!!


Naučio sam

Naučio sam... Kada si zaljubljen, to se vidi.
Naučio sam... Kada mi samo jedna osoba kaže: "Uljepšao si mi dan." - onda je moj dan nešto sasvim drugo.
Naučio sam... Da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam... Da nikada ne smiješ reći "ne" poklonu od djeteta.
Naučio sam... Da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.
Naučio sam... Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam... Da je ponekad sve što neko treba, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje.
Naučio sam... Da je život kao rola toaletnog papira, što je bliže kraju brže ide.
Naučio sam... Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
Naučio sam... Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko ko želi biti cijenjen i voljen.
Naučio sam... Da činjenice, ako ih ignoriram ili izbjegavam, ne mijenjam.
Naučio sam... Kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam... Da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam... Najlakši način da kao osoba rastem, je da se okružim ljudima koji su pametniji od mene.
Naučio sam... Da niko nije savršen, dok se ne zaljubiš u njega.
Naučio sam... Da je život tvrd i zahtjevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji.
Naučio sam... Da dobre prilike nikada nisu izgubljene, netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam... Kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam... Da treba razdavati riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam... Da je osmijeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam... Da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati šta ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam... Da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučio sam... Da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga neko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam... Što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.


i pričica koju sam već bila stavila u "Poeziju" :)

Stotinu komadića globusa

Jedne večeri, nakon napornog dana u kancelariji, otac se odmarao čitajući novine. Želeći da se igra, sin ga je stalno gnjavio. Konačno kada mu je dozlogrdilo, otac je istrgnuo iz novina sliku globusa i iscjepao je u stotinu sitnih komadića.
“Evo ti sine, pokušaj da složiš ovu sliku” nadajući se da će ovo okupirati dječaka dovoljno dugo da on može da završi sa čitanjem novina. Na njegovo čuđenje, nakon samo jednog minuta sin se vratio sa savršeno složenom slikom. Kada ga je zapanjeni otac upitao kako je to postigao, sin se ljubazno nasmiješio i odgovorio:
“Tata, na drugoj strani globusa bila je slika nekog čovjeka i jednom kada sam složio čovjeka, svijet je bio u redu.”
You only live once? False. You live everyday. You only die once.
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Inspirativne priče

Post by laura »

Robert Jams Waller - Mostovi okruga Madison

'Živim sa prašinom na srcu.Drugačije bih to teško opisao.Bilo je žena prije tebe,nekoliko njih,a ni jedna poslije.Nisam se svijesno obavezao na celibat,jednostavno nisam zainteresiran.
Za maglovitih jutra ili poslijepodneva,kad se sunce na sjeverozapadu odbija od mora,pokušavam sebi predočiti,gdje si ti upravo u svom životu i šta radiš dok mislim na tebe.Ništa zamršeno - odlaziš u svoj vrt,sjediš na njihaljci, na prednjoj verandi,stojiš kod sudopera i tome slično.
Sjećam se svega.Tvog mirisa sa okusom ljeta.Dodira tvog tijela o moje,tvog šaptanja dok sam te ljubio.
Robert Penn Warren jedanput je upotrijebio frazu:'Svijet koji se doimlje kao da ga je sam Bog napustio!'
Nije loše,prilično blisko onome kako ja ponekad osjećam,ali ne mogu uvijek podnijeti takav život.Kad takvi osjećaji postanu prejaki natovarim Harrya i odem na nekoliko dana na put auto-cestom.
Ne volim žaliti sam sebe.Strano mi je to.Uglavnom se tako i ne osjećam.Zahvalan sam što sam te uopće i našao.Mogli smo projuriti jedno pokraj drugog kao dva zrnca svemirske prašine...
Bog,svemir ili kako odlučili nazvati te velike sustave harmonije i reda ne priznaju zemaljsko vrijeme.Za svemir se 4 dana ne razlikuju nimalo od 4 milijarde svijetlosnih godina.Nastojim to uvijek imati na umu!!!!
Ipak samo sam čovjek, a sva ta filozofska racionaliziranja koja se mogu smisliti ,ne sprečavaju me da te želim svakog dana,svakog trenutka,kao što ne mogu spriječiti ni nemilosrdni vapaj vremena,vremena koje ne mogu provesti s tobom. U svojoj glavi,volim te duboko i beskrajno.
I uvijek ću te voljeti..."
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Re: Inspirativne priče

Post by Lea »

Oriah Mountain

Sanjar

ŠTO UISTINU ŽELIŠ ZNATI O NEKOME

Ne zanima me od čega živiš.
Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec.
Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol.
Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.
Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.
Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: “To!”

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo.
Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao.
Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
kroki_kroket
penzionerka
penzionerka
Posts: 1384
Joined: 09 Jul 2012, 01:06
Location: Zemlja, Europa, Hrvatska, Zagreb/Vž

Re: Inspirativne priče

Post by kroki_kroket »

Kako se čuva ljubav :dadada:

Majka i dječak šetaju plažom... U jednom trenutku dječak upita: "Mama, kako se čuva ljubav??"
Mama ga pogleda i odgovori:
- "Uzmi malo pijeska i stisni šaku..."
Dječak stisne šaku i što je više stiskao,to je više pijeska curilo iz nje...
- "Ali mama, pijesak mi bježi..!!!"
- "Znam, a sada otvori potpuno šaku..."
Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
- "Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!"
Na to majka, sa smiješkom na licu, reče:
- "Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan..."
Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste...
Eto... kako se čuva ljubav...
You only live once? False. You live everyday. You only die once.
User avatar
la pittura
penzionerka
penzionerka
Posts: 5394
Joined: 16 Feb 2011, 11:16
Location: inspiracija

Re: Inspirativne priče

Post by la pittura »

lea ovo je dobra tema :super: .
iskoristiću je da potražim jednu priču koju sam davno pročitala i tragam još za njom. zove se "đavo čitanja", autor zigfrid lenc.
glavni lik u priči je hamilkar šas.
ako neka od vas ima istu molim da je prikači. hvala :)
led, 'lad i di-s'-cipli-na gradele
User avatar
kroki_kroket
penzionerka
penzionerka
Posts: 1384
Joined: 09 Jul 2012, 01:06
Location: Zemlja, Europa, Hrvatska, Zagreb/Vž

Re: Inspirativne priče

Post by kroki_kroket »

la pittura wrote: iskoristiću je da potražim jednu priču koju sam davno pročitala i tragam još za njom. zove se "đavo čitanja", autor zigfrid lenc.
glavni lik u priči je hamilkar šas.
oće ta priča? :baby: :) :cer:

ot:

Kutija keksa


Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo da čeka, odlučila je da kupi knjigu i da prekrati vrijeme do polaska aviona. Pored knjige, kupila je i kutiju keksa. Sjela je u čekaonicu. Pored nje bila je stolica sa keksom, a sa druge strane sjedio je gospodin, koji je čitao novine. Kada je ona uzela keks i gospodin je uzeo jedan keks. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla. Nastavila je da čita knjigu, a u sebi je pomislila: ne mogu da vjerujem! da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila. Svaki put kada je ona uzimala keks i gospodin, koji je sjedio pored nje, ne obazirući se uzimao je keks. Nastavili su tako, dok nije ostao samo jedan keks u kutiji.

Djevojka je pomislila, šta li će sada da uradi? Čovjek uze taj keks i podijeli ga na pola. Devojka je bila šokirana. Pokupila je svoje stvari, uzela knjigu i pošla u drugu čekaonicu.

Našla je drugo mjesto gdje nije bilo nikoga pored nje. Kada se malo pribrala i kada je prošao bijes, otvorila je torbu da vrati knjigu i u torbi je vidjela kutiju keksa, koja je bila netaknuta.

Postidjela se kao lopov i tek tada je shvatila da je keks, isti kao njen, bio od gospodina, koji je sjedio pored nje, ali koji je bez šokiranja, nervoze ili prepotencije podijelio i svoj posljednji komad sa njom, sasvim suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđenom u sopstvenom ponosu i osjećanjima. Koliko puta smo u našem životu pojeli tuđi keks, a da toga nismo bili svjesni i nikada nećemo saznati. Prije nego što dođe do brzopletog zaključka, prije nego što počnete da mislite loše, pogledajte sa pažnjom detalje. Vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled.
You only live once? False. You live everyday. You only die once.
User avatar
djurdja
trabl babl
trabl babl
Posts: 9047
Joined: 17 Sep 2010, 10:01
Location: virtuala

Re: Inspirativne priče

Post by djurdja »

Danil Harms: Slučajevi

Jednom se Orlov prejeo papule i umro.
A Krilov je saznao za to i takođe umro.
A Spiridonov je umro sam od sebe.
A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa i ona umrla.
A Spiridonovljeva deca podavila se u veštačkom jezeru.
A baba Spiridonova se propila i završila na ulici.
A Mihajlov je prestao da se češlja i dobio šugu.
A Kruglov je nacrtao damu sa bičem i poludeo.
A Perehrestov je telegrafski dobio četiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe.
Sve su to dobri ljudi, ali im se nije dalo...
Mogu se oduprijeti svemu osim iskusenju
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Inspirativne priče

Post by daleka »

Jedne veceri razgovaraju djed i unuk o aktualnim dogadjajima. Najednom unuk

upita djeda:

- Djede, koliko ti imas godina?

Djed odgovori:

- Da razmislim, rodjen sam prije televizije, cjepiva za djecju paralizu,

fotokopirnog aparata, kontaktnih leca i kontracepcijskih tableta.

Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka.

Nisu jos izumili klimatske uredjaje, perilice, susilice (rublje su

jednostavno prali i objesili susiti na svjezi zrak).

Covjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni.

Vjencao sam se s tvojom bakom i zivjeli smo zajedno, a u svakoj obitelji su

bili tata i mama.

Rijec "gay" je bila postovanja vrijedna engleska rijec, koja je znacila

veselog, simpaticnog, zadovoljnog covjeka, a ne homoseksualca.

O lezbijkama nismo uopce culi, muskarci nisu nosili nausnice.

Rodjen sam prije racunala, paralelnoga studija i grupne terapije.

Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je lijecnik slao prema potrebi na

preglede krvi i mokrace.

Do 25. godine starosti sam svakoga muskarca oslovljavao s gospodine, a zene

s gospodjo ili gospodjice.

Golubovi i zecevi su imali svoj par, ne ljudi.

Kada je u moje vrijeme gospodja stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi

su pozurili ustupiti joj mjesto (sjedalo).

Ako je bila trudnica, dopratili bi je do sjedala i ako je bilo potrebno isli

za nju kupiti kartu i donijeli joj.

Muskarci su hodali rubom nogostupa, zene uz kuce.

Na stepenicama je zenama bila prepustena strana do ograde, njih se prve

propustalo u dizalo i iz njega, muskarci su im uvijek primaknuli stolac kada

bi sjedale.

Muskarci nisu nikada pozdravljali zene, a da ne bi ustali ako su sjedili.

Ustali bi svaki puta kada bi zena ustala pa i samo za trenutak.

Muskarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i zenama

pomagali skinuti ogrtac.

U moje vrijeme djevicanstvo nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su

predstavljale krepost obitelji i cistocu za svoje muzeve.

Nas zivot je bio odredjen s 10 zapovjedi, trijeznim rasudjivanjem,

postivanjem starijih, ponasanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim

suzivotom s bliznjima i odgovornoj slobodi.

Naucili su nas razlikovati dobro od losega i da smo odgovorni za svoje

postupke i njihove posljedice.

Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u zurbi.

Ozbiljna veza je znacilo da smo u dobrim odnosima s bracom, sestrama i

ostalom daljnjom i blizom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.

Time sharing je znacilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima, a ne da

dijeli prostor s neznancima.

Nismo znali za bezicni telefon, o mobitelu da i ne govorimo.

Nismo slusali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske

pisace strojeve, racunala, prienosna racunala.

Notebook je bila biljeznica.

Satove smo navijali svaki dan.

Nista nije bilo digitalno, ni satovi, kucanski aparati nisu imali svjetlecih

prikazivaca.

Kada vec govorimo o strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pecnica,

radio - budilica.

O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.

Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno - bijele, a za razvijanje je

trebalo pricekati barem 3 dana. Fotografija u boji takodjer nije bilo.

Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je znacilo da je lose

kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a

pogotovo Made in China nije niti bilo.

Nismo culi za Pizza - cut ili McDonald's niti za instant kavu, umjetna

sladila.

U trgovini je bilo moguce kupiti nesto za 5 do 10 centi.

Sladoled, vozna karta ili osvjezavajuce pice stajalo je 10 centi.

Novi automobil je stajao 1.000 $, ali tko je imao toliko novac?

U moje vrijeme, trava je bila nesto sto smo kosili, a ne pusili.

Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da zena treba muza da bi imala

dijete.

Sada mi reci koliko ti mislis da sam star?

- E., djede. Vise od 200 godina!? Odgovori unuk.

* ****Ne, dragi moj, **samo šezdeset**!*
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Re: Inspirativne priče

Post by fireandice »

djurdja wrote:Danil Harms: Slučajevi

Jednom se Orlov prejeo papule i umro.
A Krilov je saznao za to i takođe umro.
A Spiridonov je umro sam od sebe.
A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa i ona umrla.
A Spiridonovljeva deca podavila se u veštačkom jezeru.
A baba Spiridonova se propila i završila na ulici.
A Mihajlov je prestao da se češlja i dobio šugu.
A Kruglov je nacrtao damu sa bičem i poludeo.
A Perehrestov je telegrafski dobio četiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe.
Sve su to dobri ljudi, ali im se nije dalo...
Danil Harms, odličan izbor, djurdja.
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Inspirativne priče

Post by daleka »

Blatnjavi put

Jednom su prigodom Tanzan i Ekido zajedno pješačili po nekoj blatnjavoj cesti. A kiša je neprestance lijevala kao iz kabla.
Iza jednog zavoja susretoše prekrasnu djevojku u svilenom kimonu stegnutom isto tako svilenim skupocjenim pojasom, koja nije mogla prijeći preko ceste.
“Dođi, djevojko”, odmah će spremno Tanzan, pa je uzme u svoje naručje i prenese preko kaljuže.
Ekido ne izusti ni riječi sve dok te večeri nisu stigli do jednog hrama gdje su trebali prenoćiti. Tada se više ne uzmogne suzdržati. “Mi redovnici ne prilazimo ženama”, reče Tanzanu, “a najmanje od svega ako su mlade i ljupke. To je opasno. Zašto si to učinio?”
“Ja sam onu djevojku ondje ostavio”, odgovori Tanzan. “Ti je još uvijek nosiš sa sobom?”
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Inspirativne priče

Post by daleka »

LJUBAV PREMA MUŠKARCU:

Počneš hodati sa krasnim dečkom...ima ruke, noge, glavu....a još je i romantičaaaan...ma kud ćeš bolje........šetnjice po mjesečini........odlasci na ljetovanja i kupanje na osamljenim divljim plažama.........romantične večere uz svijeće..........ljubav do neba.........jeba do neba.........brak.........a onda tvoj muškarac shvati da ga noge bole od hodanja........mjesečina ga čini nervoznim........ne voli na more jer ima morskih pasa......ne jede ništa poslije 4 popodne........riječ ljubav ga zbunjuje jer nije siguran da zna definiciju toga......počinje se bojati da je star za jebu i traži razumijevanje.......a onda konačno i ti shvatiš....tvoj muškarac je našao mlađu trebu za jebu........spakuje svoj kufer u kojem je sve ono što si mu ti kupila...i kaže jedno kratko adio.......a ti sjedneš, zapališ pljugu i umreš od smijeha jer te je jedan običan mudonja uspio prejebati........i skidaš mu kapu jer si do tog trenutka mislila da si pametna...





LJUBAV PREMA DJETETU:

Doneseš na svijet to malo, prekrasno stvorenje......srce ti hoće od sreće stati kad god te pogleda i pokloni ti osmijeh......previjaš ga......uspavljuješ.......odgajaš.......trudiš se dati mu sve što poželi pa čak i više od toga.......a onda to malo, prekrasno stvorenje naraste i postane mali čovjek od 15 godina........kaže ti da šutiš........da nemaš pojma.......da si ostarila i ne razumiješ ga........da su druge mame bolje od tebe jer svojoj djeci daju da budu vani cijelu noć.......da si grozna mama.......a tebi prođe kroz glavu onaj ludi 10-osatni parti dok si ga rađala.......ona divna sestra koja ti je udarala glavom o krevet i vikala da se nisi trebala jebati ako ne možeš podnijeti trudove.........vodene kozice........šarlah........ slomljena ruka nakon pada s bicikla......tvoje cjelodnevno plakanje radi istog jer tvog anđela boli........svi oni krediti koje si digla da bi tvoj anđeo išao sa drugom djecom na ekskurzije..........ljetovanja....skijanja.......i onda te obuzme tolika ljubav...... toliko jako poželiš svog malog, savršenog anđela zagrliti.......pružiti te svoje nejake ruke i dlanovima ga zagrliti oko vrata.......tako jako......tako snažno...dok ne bude u licu plav kao onog trena kad je izašao iz tebe nakon 10-osatnog partija.......sjedneš, zapališ pljugu i poželiš da se tvoj anđeo što prije oženi, spakuje kufer i kaže adio....





PRIJATELJSKA LJUBAV:

Imaš krasnu prijateljicu......razumije te........podržava te u svemu.......zajedno se smijete.........zajedno plačete....... zajedno idete u kupovine.........zajednička obiteljska ljetovanja.....kad se posvađaš sa mulcem od muža ona je tu da te tješi...... pljuje po njemu zajedno s tobom i govori ti kako te ta budala ne zaslužuje.......a onda ti jedno prijepodne pozli na poslu......odeš kući ranije da bi malo legla jer sigurno je samo neki virus.......uđeš u spavaću sobu.......a tamo se tvoj muž i tvoja prijateljica igraju rodea.......on glumi konjinu što i inače je a ona kaubojku koja se ujutro zaboravila obući.......konjina te gleda kao tele a ne konj.......kaubojka silazi sa konjine, uzima svoje prnje kaže ti sorry draga i odjezdi uz jedan lagani adio......a ti izvadiš remen iz njegovih hlača, kreneš za kaubojkom i par puta ju zvizneš preko golih leđa.......kaubojka par puta zavrišti i da se u galop.......jer se odjednom nekim čudom iz kaubojke pretvorila u kobilu.......vraćaš se u sobu, spakuješ mu kufer, baciš ga kroz prozor i kažeš mu da ima 15 sekundi da se izgubi......a dok to govoriš palucaš remenom po zraku.......sjedneš, trgneš nešto kratko, zapališ pljugu i pomisliš "jebote ovo je sigurno neka skrivena kamera"...





LJUBAV PREMA DOMOVINI:

Odslušaš cijelu himnu u stavu mirno........odslušaš sva ona predavanja u stilu "vi ste naš ponos"...."vi ste naša budućnost"... "vaša domovina vam nikad to neće zaboraviti"..."vi ste heroj"..."borite se za nju, našu voljenu"........odslušaš i sve one pjesme koje u tebi bude pravedničke i ratničke nagone.......i kreneš..........i vratiš se nekim čudom........nisi pao za nju ali si izgubio dio tijela ili dio duše......i sad se pitaš zbog čega....ali i dalje stojiš u stavu mirno dok himna svira........i dalje sve one pjesme u tebi bude ratničke i pravedničke nagone.......ti si njen ponos........ti si heroj......... borio si se za nju, tvoju voljenu........ali nisi postao ničija budućnost......postao si nepoželjna prošlost........nepoželjan gost u tom kazalištu lakrdije....s tobom se ismijavaju oni koji su sjedili u svojim sigurnim vikendicama.......kraj svojih toplih ognjišta......dok si ti kisnuo,smrzavao se i gledao ljude kako umiru gušeći se u vlastitoj krvi........sjedneš, trgneš pola litre loze, zapališ pljugu i sljedećih par dana se pokušavaš sjetiti u čijem si ono dvorištu zakopao pušku poslije rata...







LJUBAV PREMA PRIRODI:

Krasan dan je osvanuo........ne želiš ga propustiti pa se oblačiš i odlaziš u park prošetati........razmišljaš o životu........o obitelji........o prijateljima.........i tako razmišljajući poluotvorenih očiju ugaziš desnom nogom u drek........protrljaš tenisicu po travi ne zamarajući se time jer ipak su to čari prirode........deset metara dalje ugaziš lijevom nogom u drek.......nekako ti se ne šeta više jer smrad sa tenisica je nepodnošljiv........a drugi šetači te pokušavaju diskretno obići.......sjedaš u auto i odlučuješ prošetati šumom........tamo sigurno nema toliko dreka a bit ćeš u prirodi.......mmmm šuma je predivna........zrake sunca se lijeno provlače kroz krošnje stabala.......prohladno je ali ti uživaš........ dišeš punim plućima........nailaziš na divlju svinju.......ona odmjerava tebe a ti odmjeravaš nju.....počne ona trčati prema tebi a ti počneš bježati od nje.........srce ti hoće iskočiti iz njedara.....nije ti prohladno, past ćeš u nesvjest od vrućine i straha.......shvaćaš da je ona brža nego ti pa se penješ na prvo drvo kojeg se dokopaš.......otpuhuješ i pokušavaš uhvatiti zraka a ona te od dolje gleda........zahvaljuješ Bogu što si prije 300 godina bila u izviđačima........vadiš pljuge iz jakne, zapališ jednu i vikneš svinji: "ja ti radim u kancelariji, ne možeš ti toliko dugo stojati koliko ja mogu sjediti!!"....





LJUBAV PREMA ŽIVOTINJI - U OVOM SLUČAJU PSU:

Seru po kući.......pišaju po kući.......ako se prejedu bljuju po kući.......poslije mesne konzerve za psa prde 6 dana i zagađuju životni prostor........moraš ih voditi veterinaru.......stavljati im ogrlice protiv buha.......skupljati sve što sruše mlatarajući repom ili hvatajući neku idiotsku kreštavu lopticu.......šetati ih....... kupati ih........ustvari moraš im sve kao da je ljudsko biće kraj tebe...... jedina razlika je ta što oni ne znaju reći adio...



E pa kad sam pretresla tih nekoliko ljubavi dolazim do zaključka da je ova zadnja najjednostavnija i najisplativija...

I zato dragi moji svi si lijepo kupite psa i uživajte...

Vedrana Rudan
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
djurdja
trabl babl
trabl babl
Posts: 9047
Joined: 17 Sep 2010, 10:01
Location: virtuala

Re: Inspirativne priče

Post by djurdja »

Dino Buzzati: Zakašnjela trka

Imao je već pedeset godina kada je primijetio da ga netko slijedi. Sa stanovitim osjećajem nelagode, ubrzao je korak. I onaj iza. Hodao je i hodao, prošao brojne zemlje i kontinente, oceane, išao je gore i dolje preko strašnih planina. Svako toliko se okretao i uvijek mu se činilo da vidi nepoznatoga kako ga slijedi.
Sada je već u dubokim godinama, ali i dalje hoda, ljudi ga gledaju začuđeno. Uvijek u bijegu, činio je poduhvate dostojne luđacima, stvari koje mladac od dvadeset godina ne bi bio u stanju učiniti. Odlazio je, dolazio, potom ponovno odlazio.
Još i sada je na putu. Svaku toliko se osvrne, pogleda i odmah nastavi put. Da se zaustavi, da se odmori, da prestane hodati samo sat vremena, bio bi izgubljen.
Mogu se oduprijeti svemu osim iskusenju
User avatar
djurdja
trabl babl
trabl babl
Posts: 9047
Joined: 17 Sep 2010, 10:01
Location: virtuala

Re: Inspirativne priče

Post by djurdja »

fireandice wrote: Danil Harms, odličan izbor, djurdja.
Nekako ima osjecaj da bi ti se svidio Theodore Sturgeon: Krajnji egoist. Pa eto ako nisi čitala... :)
Mogu se oduprijeti svemu osim iskusenju
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Inspirativne priče

Post by Jelena-E »

“Najbolje stvari u životu se ne
mogu voljom natjerati da postoje.”

“Možete odlučiti da stavite hranu u usta,
ali ne možete odlučiti da imate apetit.
Možete odlučiti da legnete u krevet,
ali ne možete odlučiti da zaspite.
Možete odlučiti da nekome date kompliment,
ali ne možete odlučiti da mu se divite.
Možete odlučiti da kažete tajnu,
ali ne možete odlučiti da imate povjerenje.
Možete odlučiti da služite,
ali ne možete odlučiti da volite.”
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Inspirativne priče

Post by Jelena-E »

Na jednom šumskom putu sretnu se vuk i pas. Vuk sav umoran, mrzovoljan... Pas ga pita "šta je sa tobom, prijatelju?"
"Gladan sam. Nisam ništa jeo već danima." Odgovori vuk
"Pa što ne pođeš samnom mome gospodaru? On mene hrani svakoga dana."Ponudi mu pas.
"Kako te hrani?", iznenađenno će vuk.
"Pa lepo brate, donose mi svako jutro i veče parče hleba, po neku kosku, kako kad...."
Vuk obilazi oko psa, gleda ga i misli se...Stvarno izgleda uhranjeno, pa to i nije tako loše...
Dok u jednom trenutku ne spazi kaiš na njegovom vratu.
"A šta ti je to oko vrata?", upita ga vuk.
"A to, pa to mi služi da me gospodar veže uveče."
Na to je vuk odmahnuo glavom i odšetao uzanim šumskim putem...


Ovo je pričicica koju sam pročitala u nekoj knjizi, bila sam mala neki 7-8 godina ili ja bar mislim da sam tada toliko imala, i urezala mi pamćenje i stalno me tera da se pitam šta izabrati slobodu ili pun stomak. Kad mi je pun stomak ja bih slobodu a kad imam slobodu onda pun stomak odnosno materijalna egzistencija opovrgava sve...
User avatar
dalloway
penzionerka
penzionerka
Posts: 7016
Joined: 18 Jan 2008, 19:33
Location: nepoznata

Re: Inspirativne priče

Post by dalloway »

Ja Jane


Danas sam postala conference assistant... a osim toga zamalo i tvoja bivša devojka.

Umesto da se radujemo mojoj fiksnoj plaći, bez socijalnog i mirovinskog doduše, ali ipak prvoj fiksnoj plaći našeg dvočlanog domaćinstva, mi smo se svađale o svim dilovima, ofisima i henganjima koje sam izrekla u zadnje četiri sedmice koliko se ti baviš statističkom analizom mojeg vokabulara. Nisu leteli tanjiri, nisi me izbacila iz stana, susedi nisu zvali miliciju, na kraju nismo niti prekinule... ali svejedno je bilo kao na filmu, nekom pravo hollywoodskom, bilo je dramatično i s happy endom, bilo je tako da sam ja na kraju prestala biti conference assistant i počela biti Jane.

The thing is da ja koristim puno anglizama... ti kažeš da dnevno proizvedem količinu anglizama dovoljnu da se prehrani omanja afrička država. Ti kažeš da ti je dosadilo da te zovem pumpkin. Ti kažeš da ću se jedno jutro probuditi iz nemirnog sna i ustanoviti da sam se pretvorila u ogromno something. Ja kažem da ću ti nabaviti titlove. Ja kažem Whatever. Ja kažem da mi veći problem od anglizama trenutno predstavljaju anafore.

Nisi ti neki rodoljub ni domoljub, ne brine te izumiranje Hrvata ni hrvatstva, ništa slično. Ono što te brine je moj imperijalni idiom, anglizacija mene. Ono što te brine je da ja sve češće umesto hrvatsko-engleskog posežem za englesko-hrvatskim rečnikom. Ono što te brine je da ti po povratku kući vičem Honey, I'm home... i to bez ironije.

A meni je to über cool, meni je to tres divno, meni je to hiper super. Jer I heart language, posebno kad mi nije mother tongue, posebno u kombinaciji s njim. Jer moje je srce otvoreno ne samo engleskom... tu su još i talijanski i ono malo nemačkog i francuskog koje znam, u koje počesto i rado umotam hrvatski pa ga pustim da se krčka... Tako nastaje moj privatni esperanto, moj jezični Mai-Tai neopterećen gramatikama i sintaksama, začinjen pokojim dijalektom. Jer ja ti po povratku kući zapravo vičem Honey, ich bin a casa ili pak Mon cher, san rivala domov, ali ti se praviš da to ne čuješ, kažeš da ti je ribica ispala iz uha i vratila se u pičku babilonsku.

Ti kažeš da je to kako ja govorim kupus od jezika, kažeš to namerno jer znaš da ja mrzim metafore, ali ja ti svejedno, iako mrzim metafore, odgovaram da ja taj svoj jezik vidim više kao musaku, musaku od najfajn povrća. I od svih tih mojih tuđica tebi za uho zapinju jedino one made in USA ili eventualno UK. Pa dok ti mene optužuješ za verbicid (a ich habe no heart da ti saopćim da je to zapravo dete iz mešanog braka, latinsko-englesko kopile), ja tebe optužujem za diskriminaciju po nacionalnoj osnovi. I pokušavam te uveriti da je tvoj otpor futile...

Tako npr. dok ti nalevam čaj koji je turcizam kažem Jezični purizam je so last year, dok ti dodajem ruksak koji je germanizam kažem Ljudi su natural born poliglots, dok ti fotografiram cipele koje su hungarizmi kažem Mogla bih tako do malo morgen.

I onda mi pada napamet napraviti upravo to, fotografirati sve strane reči na tebi, oko tebe. Da više ne bude zabuna, lapsusa, felera, da umesto reči koristimo fotografije, koje su grecizmi, da nas ceo svet razume. I dok mi ti posprdno dobacuješ da je reči, kao i vampire, nemoguće fotografirati, ja na jedan post-it ispisujem budala, a na drugi conference assistant, pa ih tako fotografiram. To smo ti i ja kažem, u strahu da se nećemo videti u ogledalu. Ti kažeš Pristajem pa prekrižiš ono moje conference assistant i ispod napišeš tajnica konferencije, a ja onda umesto budala napišem stupid.

I tako nastavimo sa ispisivanjem i fotografiranjem post-itova sve dok ti ne postaneš Tarzan, a ja Jane, sve dok tebi ne padne napamet ovo: da su ti od lingvističkih kategorija ipak draže one fizičke, da ti je od svih mojih jezika najdraži onaj kojim te ljubim. J.Žmak
‎Ne blistam jer sam tako izabrala. Ne šepurim se jer volim tajne. Smijem se jer sam sretno biće. Kad šutim sa sobom se sastajem u tamnim hodnicima sebe i tada bi se trebala najviše bojati jer nagovorim se na svakojake bezobrazluke. Na sebe sam slaba.
User avatar
Mrs Dalloway
penzionerka
penzionerka
Posts: 1534
Joined: 08 Dec 2012, 00:01

Re: Inspirativne priče

Post by Mrs Dalloway »

Najkraća priča na svijetu, Ernest Hemingway

http://bportal.ba/najkraca-prica-na-svi ... -vam-srce/
User avatar
naturale blonde
Hvar u srcu
Posts: 4672
Joined: 19 Oct 2009, 16:42

Re: Inspirativne priče

Post by naturale blonde »

Mrs Dalloway wrote:Najkraća priča na svijetu, Ernest Hemingway

http://bportal.ba/najkraca-prica-na-svi ... -vam-srce/

da

kad sam prvi put to procitala,smrzlo se nesto u meni
Post Reply