Miroslav Antić

User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Miroslav Antić

Post by hellen_stewart »

Izgubio sam sve vere.
Ostala mi je samo jedna. Vera u sopstvenu misao.
Ako sam sebe izneverim, počeću da se delim napola i sam sebe umnožavam, kao ameba, valjda. Tako nekako.
Negde iz svega toga mora se roditi nešto što je veće od mene:
nova dinastija ljudskog, koja će dolaziti da se u moru pokrstu i da se napije sebe, mirisa, bilja i plavila.
Mirisa ravnoteže. Tišine. Zemlje. Sunca. I svečanosti postojanja.
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Miroslav Antić

Post by hellen_stewart »

Putujem, evo, putujem, da natrpam u glavu jos neslucene predele, da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu...
Da se vrtim kao lišće, kao vetar po travnjacima, kao zvezde i ptice.
Da malo nemam plan. Da imitiram klavijature, liftove i okean.
Da zaboravim ruku na tvom struku. I lice uz tvoje lice.
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Re: Miroslav Antić

Post by fireandice »

DOSADNA PESMA

Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću.
Kad izlazim iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojčice.

Devojčice su smešna stvorenja,
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.

Meni je sve to dosadno.
Ipak, pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
- ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.
...

Ovo mi je recitovala jednom ona što sam se bila zatreskala u nju, zato što sam joj pričala kako sam mrzila da idem u školu.
I slatko se smijala posle svakog drugog-trećeg stiha.
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Re: Miroslav Antić

Post by fireandice »

I jednom mi je neka druga poslala pjesmu od njega. Ona mi se tek sviđala i na tome se i završilo.
Nismo se čule mjesecima već i nailazim ja pored knjižare, vidim u izlogu "Garavi sokak", sjetim je se, uđem, kupim, kad kroz petnaestak minuta u mobilnom SMS od nje. Pita šta radim.
User avatar
laura
levo smetalo
Posts: 11687
Joined: 08 Aug 2010, 22:50
Location: otišla iz dalmacije

Re: Miroslav Antić

Post by laura »

Split na Gripama, 1950.
I reče moja misao: Ko zna kolika Sunca gore od postanka svetlosti za ovaj krhki trenutak zemaljske svečanosti, kad ti prođeš kraj mene i prepoznam svoj lik u tvome oku kao odjek. Ne uči, nego izmišljaj to što je nezamislivo. Budućnost će dokazati da smo imali pravo.
40 godina života je starost za mlade, a 50 godina života je mladost za stare. (Victor Hugo)
User avatar
piz_darija
Pizda_rija
Pizda_rija
Posts: 1997
Joined: 11 Aug 2006, 12:24
Location: s kraja svijeta, tamo gdje se pada...

Re: Miroslav Antić

Post by piz_darija »

Najlepše čudo sveta, skupi se uz mene i ćuti.
Image
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Miroslav Antić

Post by daleka »

Posle dobrog uvek dođe loše, jer nikad nam ništa bolje nije bilo iza najboljeg.
Posle lošeg mora doći dobro, jer nikad nam ništa gore nije bilo iza najgoreg.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Miroslav Antić

Post by daleka »

Ne pitaj me kako sam saznao šta misliš.
Možda sam ponekad bio: ti.
Možda si ti pomalo bio: ja.
Možda smo zajedno bili ceo svet.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
dalloway
penzionerka
penzionerka
Posts: 7016
Joined: 18 Jan 2008, 19:33
Location: nepoznata

Re: Miroslav Antić

Post by dalloway »

da li ste odgonetnuli to volšebno, to složeno, što nazivamo u sebi: prepoznavanje poznatog?
‎Ne blistam jer sam tako izabrala. Ne šepurim se jer volim tajne. Smijem se jer sam sretno biće. Kad šutim sa sobom se sastajem u tamnim hodnicima sebe i tada bi se trebala najviše bojati jer nagovorim se na svakojake bezobrazluke. Na sebe sam slaba.
User avatar
dalloway
penzionerka
penzionerka
Posts: 7016
Joined: 18 Jan 2008, 19:33
Location: nepoznata

Re: Miroslav Antić

Post by dalloway »

Ispričali smo ramenima i rukama nešto što u prijevodu na disanje znači: Ljubav.
‎Ne blistam jer sam tako izabrala. Ne šepurim se jer volim tajne. Smijem se jer sam sretno biće. Kad šutim sa sobom se sastajem u tamnim hodnicima sebe i tada bi se trebala najviše bojati jer nagovorim se na svakojake bezobrazluke. Na sebe sam slaba.
User avatar
Linda
penzionerka
penzionerka
Posts: 5467
Joined: 04 Jul 2010, 21:05

Re: Miroslav Antić

Post by Linda »

Uhodeći komete

Da li si ikad razmišljao
O čemu pričaju svici
Svojoj deci pred spavanje?

Dok se čadj predvečerja
Rumeno mrvi i taloži
U naborima šuma,
Da li si prisluškivao
Njihovo došaptavanje
U avgustovskoj travi?

To je onaj trenutak
Avetinjski i sablasni,
Kad sve utihne okolo,
Ptice, vetar i jezero
A iz modrog tajanstva
Sanjive vasione
Plutaju kao utvare
Seni ugaslih svetova
I pretaču se u mreškanje
I odsjaj zlatnog grumenja
Na dno prvoga dremeža
Prečistih brušenih voda.

Mali svitac je ozaren
I prestravljen lepotom
Tajanstvenoga neba.
Nesnošljivom lepotom.

I zato kaže šapatom
Svome velikom svicu:
Kako mogu da dospem
Do one najveće zvezde
Što tinja nad glavom jasena?

Šta može da mu kaže
Njegov veliki svitac
U svojoj fosfornoj nemoći?
I on je negovao
Nekada u detinjstvu
Svoje malecke uši
Za tajne glasove neba
I naslanjao obraz
Na vrelo disanje tame
U svojim molitvama.
Šta može da mu kaže?

Može li da mu prizna:
Svitac je najsporiji način
Da se postane svetlost?

Baš kao što je staza
Stvarno najsporiji način
Da se bude daljina
I da se postane prostor.

Baš kao što je ptica
Stvarno najsporiji način
Da se postane vetar.

Baš kao što je bilje
Stvarno najsporiji način
Da se dospe do sunca.

I kao što su pahulje
Stvarno najsporiji način
Da se razbije zemlja.

Dok iz pitome paprati
I ljutih kupinjaka
Panjevi natrulo dahću
Katran, vlagu i otrove,

Ima li snage da prizna
Da u ovoj čamotinji
Vekovi uzasno kasne?

Ne. On je pre svega otac
I usahlo se smeška
Dok laže: ovde, gde živimo,
To je takodje jedna
Obla i lepa zvezda
Za nekog malenog svica
Koji stanuje tamo
Gde ti uporno gledaš,
I pita se večeras
Kako da dospe do tebe.
Zamenite se želja.

Da li sme da mu objasni:
To je taj prostrti ležaj
Izmedju Ničeg i Ničeg
Gde možeš da vidiš stvari
Kao da sa svih strana
U istom trenu prolaziš
I meko ih dodiruješ?
Kao da si mnogostruk.

Vidiš svet dlanovima
I vidiš tabanima.
I vidiš čelom i temenom.
Vidiš do dna nevidljivog.

Zamisli malog svica,
Tog koji ne postoji
Tamo na onoj zvezdi,
Ali ti ga već poznaješ
I s njim si razgovarao.
Zamenite se želja.

I to bi bio kraj utehe:
Ako se zamenite,
Bezbroj će svetlosnih godina
Postati jedno jedino
Tvoje najveće Danas
I prevalićeš divna
I ogromna prostranstva
Kakva, evo, razumem
Možda još samo ja
I neki davni svici
Iz minulih vremena.

Sanjaj i uveri se.
Laž koja toliko laže
Da se zanese, zaboravi,
Pa prevari i sebe,
Postaje vrhovna istina.

Uopšte nije važno
Šta se od tebe traži.
Važno je šta ti nalaziš
Na izvišenim strminama
Sebe, kojeg upoznaješ.
Zameniti se želja.

Kako je lako to hteti
Na vrhovima snova,
A kako teško ostvariti
U podnožjima jave.

Svako dete u sebi,
Pa i to dete svica,
Nosi umeće večnosti,
Koja se posle raspršuje
I ljušti kao boja
Sa leptirovih krila
Niz naprsline vremena,
U prevelikoj jurnjavi
Da se što pre odraste.

Pročitaj ovo ponovo.
Nemoj da preskačeš redove.

Lome se krhki obodi
Zlatastih oreola
I lepe tršave misli
Postaju sve ćelavije.

Mali svitac to zna.
Zna da je njegov let
Već unapred paralisan
I da će završiti
U grčevima korenja.
Ipak, uporno gleda
Svako veče u zvezdu
Što bdi nad krošnjama jasena
I neprekidno ponavlja
Svoje naivno pitanje.

I umiva se njime dok ga polako izdiše.
To je od ptica naučio.
One se peru krilima,
Dok seku kriške neba.
I učio je od cveća.
Ono se pere mirisom
Koji iz sebe isijava.

Radoznalost je način
Da se do gola očistiš
I budeš kadar da jednom
Zauvek sve prekoračiš.
Sve. Čak i svoju senku.

Mali svitac bi mogao
Da kaže velikom svicu:
Hvala vam što me tešite.

Ali red je da shvatite:
Ako mi mnogo puta
Šapnete da me volite,
Je li to više ljubavi,
Ili ta ista, jedina?

I ako svake večeri
Imate novi dokaz
Da je čudesno važno
Otkriće da smo živi,
Je li to više života,
Ili je jedan jedini?

Imam i ja svoj vrh.
On je u meni. Unutra.
Iz noći u noć se pentram
Po bespućima bezumlja
I ovo, čime se bavim,
Nije već gotova mudrost
Kao u vas svitaca
Iz minulih vremena.

Morao bi da kaže:
Ja samo osluškujem kretanje
Kao svoj pošteni deo
Radoznalosti svih rođenih,
Ukletih da se pitaju.

Još se ne bavim nekim
Ozbiljnim verovanjem,
Već razmišljam o tome.

I ne bavim se shvatanjem,
Već razumevanjem shvatanja.

Ja ne posmatram stanja,
Nego zbivanja stvari.

Zato se nikad ne mogu
Pomiriti sa mirenjem.

Zatim maleni svitac
Lagano sklapa oči
I pravi se da spava.

To je, naravno, avgust
I sve je blago u vazduhu.
Vidici se pretvaraju
U mlaki vosak i pesmu.
Pesma je provetren život.

Sa neba padaju opiljci
Dalekih zvezdanih misli.
Sa zemlje uzleću misli
Malih radoznalih svitaca.
I nikada se ne sreću.

Večno se mimoilaze
U ogromnoj praznini
Hladnih bespuća svemira.

U stvari, mali svitac
I nije pravi svitac,
Već više neko pitanje
Sa krilima od zemlje
I iskrzanim usnama
Od lepljive brbljivosti.

On neprimetno skida
Sa mekih, zelenih pleća
Kao prozračnu košulju
Svu svoju nesigurnost.

I kaže: moram odleteti!
Moram dospeti tamo!

I smeška se dok plače,
Sličan treperavoj lampi
U kojoj umesto ulja,
Gore detinje suze
Mirisave od nade.

Plače i veliki svitac.
Izgleda kao da spava,
Ali u sebi bezglasno
I pepeljasto jeca.

Jer i veliki svitac,
Ako umeš da zamisliš,
Nije zapravo svitac,
Nego naš večiti odgovor
Sa krilima i usnama
Od blage mesečine
Izmišljen, ali potreban.

Bez njega svi bi mali,
Ljubopitljivi svici,
Ostali zauvek priglupi
Ne saznavši za igru
Koja se zove „žmurke“,
Kad se biva nevidljiv,
Potpuno lišen ivica.

Dok u daljinu odbrojavam
Svoju svetlucavu misao
I pretvaram je u požare,
Nepomućene, vrtoglave,
Na dnu pra-okeana
Nepresušenoga neba
U koji se ulivaju
Sva trajanja i prostori,

I ja izmišljam zvezdu
Iz mog mesta u vremenu
I ona mene iz njenog.

I uplašim se kad shvatim
Da sam dvodtruko uplašen.
Jer ja sam ovde, danas
I negde tamo, u večnosti.

Ipak je ćovek najbrži
I najčudesniji način
Da se postane svetlost.
Ja moram u to da verujem.

Bilo bi odveć lepo
Da se na kraju bar jedne
Od tih zvezdanih večeri
Nešto stvarno i dogodi.

Nešto što bi izmenilo
Život i snove svitaca,
Uz čiju smo se mudrost
Slučajno zadesili,
I sami u sebi žudeći
Daleke jake svetlosti
I menjajući uzalud
Svoje žestoke želje
Za nekakav u večnost
Rastegnuti trenutak.

Ali ništa se ne zbiva.
Još uvek vekovi kasne.

Kraći samo za korak
Od svoje neodlučnosti,
Mi smo se mimoišli
Kao i mali svitac
Sa svakim svojim snom.
Eto, zašto se ne zbiva.

Čujem zagrljaj drveća
I otvaranje školjki,
Slonovski hod planina,
Šarenilo tišine,
Mekoću ptičijeg leta
I belo pletivo potoka
Po kamenju i pesku
Rasutom oko jezera.

Ali šta mi to vredi
Kad nikad nisam dospeo
Ni u jedno to Unutra.

Zameniti se želja,
Ma i najvrelijim glasom,
To znači: baviti se
Ključanjem hladne svetlosti.
Naš oslonac je beskraj.

U trinaestoj godini,
U dogovoru s vetrom,
Vreme je da se malo
Odlepimo od sebe
Plamteći duhom i rukama.

Šta se to možda moglo,
A nismo domislili?
Ovo je moje pitanje
Vršnjaku iz budućnosti.

Uzdam se u njegova stoleća,
Valjda će biti brža.

Postoje modra leta
Kad se u oku naziru
Sve bliži tragovi lasta.

Mirišu guste grive
Krilatih tuja i borova
Kao zvuk starih orgulja.

Pod smolom pčelinjeg pljuska
Treba provesti dan
Ležeći tako na ledjima
Uz samu obalu jezera,
Razmišljajući o tome
Da li su prave stvari
Na mestu gde su nas učili,

Ili su već u nama,
A nismo ih ni svesni.


Postoji belo mesto
Visoko u prošlosti vremena
Gde zapisani jezik
Večitoga obnavljanja
Još uvek možeš pročitati
Kao govor života, a ne tek pogrešan prevod.

Šapućem to vršnjaku
Iz veka što tek pristiže.

Pronadji svoju zvezdu
I počni sasvim sam.
Počni bez ičije pomoći
Dok tvoj bosonogi korak
Himnično zemljom odzvanja:
Tišinu po tišinu.

Upamti, ti si smena.
Idi, dovrši to nebo.
And I can't be running back and fourth forever between grief and high delight.
User avatar
piz_darija
Pizda_rija
Pizda_rija
Posts: 1997
Joined: 11 Aug 2006, 12:24
Location: s kraja svijeta, tamo gdje se pada...

Re: Miroslav Antić

Post by piz_darija »

Volim te što si zaista tako k'o i ja balava za divne stvari.
Image
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Miroslav Antić

Post by daleka »

Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima.
Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati.
Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišce koje po ivicama polako počinje da truli.
Jer sve na tebe liči!
Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Miroslav Antić

Post by daleka »

Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene.
Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
vernixy

Re: Miroslav Antić

Post by vernixy »

Malo je bilo. Al' ipak, kad pogledaš: dosta je sve ono što smo i rekli i prešutjeli.
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Miroslav Antić

Post by hellen_stewart »

"Dalje zaista ne bih imao nista vise da ti javim. Jedino mozda to: da si ostala najlepsa medalja iz najlepseg rata u kome su mi srce amputirali."
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
piz_darija
Pizda_rija
Pizda_rija
Posts: 1997
Joined: 11 Aug 2006, 12:24
Location: s kraja svijeta, tamo gdje se pada...

Re: Miroslav Antić

Post by piz_darija »

Možda se najlepše raste kad ništa ne primetiš.
Image
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Miroslav Antić

Post by daleka »

Oprastamo se,
oprastamo se i strasno dugim nogama
odlazimo u svet.

Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristanista
i mosta,
niz raskrsca koja se razilaze kao posvadjani ljudi.

Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gdje trava ima okus vode,
peska
i sunca.

Nikad vise necemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti uzinu na odmoru.
Nikada se vise necu smejati tvojim olinjalim lutkama
ni ti mom neukrocenom zvrku na temenu
za koji su me vecito cupkali
oni sto sede iza nas.
Nije ovo vise zavrsena samo jedna skolska godina.
Kazu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je gotovo.

Kazu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao saka prosutih klikera,
i svi su smesni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su sareni i cudni
kao grad za vreme velikih praznika.

Samo ja znam:
nikada vise,
nikada vise ,
necemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokusavati uzalud da se setimo dok cutimo
necega vrlo vaznog,
necega toliko ogromno vaznog
cega se razdvojeni nikada vise necemo moci setiti.
Email ThisBlogThis!Share to TwitterShare to Facebook
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
vernixy

Re: Miroslav Antić

Post by vernixy »

Usne

Usne jedino zato postoje
da s nekim podelis nesto svoje.
I da ti sapat sapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pcela od vetra s pcelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije,mekse, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.
User avatar
Linda
penzionerka
penzionerka
Posts: 5467
Joined: 04 Jul 2010, 21:05

Re: Miroslav Antić

Post by Linda »

Toliko puta, doživeo sam poraze, pa više i ne osećam istinski tamjan sumnje. Prejeo sam se pobeda, pa više i ne osećam istinsku zvonjavu slave. Ne umem ni da se uplašim. Ne umem više ni da umem.

Izdajstvo lirike
And I can't be running back and fourth forever between grief and high delight.
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Miroslav Antić

Post by daleka »

Pesma koju je Slobodan Pavicevic napisao kada je cuo vest o Mikinoj smrti

Umro je Miroslav Antic,

javlja mi Drasko Redjep,

i ne verujuci u to sto kaze,

kaze: javi mu se.



Okrecem 021,

da preduhitrim voditeljku TV Dnevnika,

biram 3-1-7-7-9-9,

Sumadija sumi znajuci da svet se smanjuje

brzinom vesti.



Preko Dunava zvoni mi Novi Sad,

u Ulici Mihala Babinke

1 slusalicu podize Mika Vojvodina.

Mika planinski venac usred ravnice,

i kaze:

Tacno je, umro sam.



Idi, bre Miko, u pizdu materinu,

kao sto ti je rekao Lao-Ce, nemoj da lazes,

vicem ko da sam i ja umro pa me ne cuje,

ako lazes, ima reci da ti poispadaju iz pesama

u kojima si slavio zivot,

u kojima si slavio ljubav sa zivotom,

i sa ovog sveta neces moci da odes

sve dok ih ponovo ne vratis u taj zivot

kome si svasta obecao.



Pogresno si umro, Miroslave,

ako mislis da si stvarno umro

tamo gde si stao.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Miroslav Antić

Post by daleka »

Napolju pada kiša.
A kako se već pomalo spustilo veče, upalili smo sve moje i njene cigarete iz džepova i kofera, poslagali ih po namestaju i rekli da su to zvezde.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Miroslav Antić

Post by Instinct »

Mi smo se suvise sretali na raskrscima neznanim
Mada smo razlicitim putevima koracali
Tinjalo nebo vecernje u siprazima zvezdanim
I uvek oblaci zdralova sa prolecem se vracali.

Mi smo se suvise sretali a reci rekli nismo
I u leta kovrdzava sa preplanulim licima
Pod kapom zelenih dudova za casak zastali smo
Pa onda prosli, odlutali svako za svojim vidicima.

U novembru su oblaci kao buktinje rudeli
I vetar kisama umio sivo popodne ogolelo
A putevi se duzili i raskrsca su zudela
Za nesto kratko u susretu sto se toliko volelo.

U zime snezne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi
Dugo si, dugo cekala pod jablanom, na smetu
I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja
Jer znam: na nekom raskrscu necu te videti vise
Pruzices nekome dlanove, prestace putovanja
I pod krov neki svratices da se sklonis od kise.

Spusticu tvoju maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom - drugarom otici nabranih vedja
Jer meni zivot prestaje ako sidjem sa staza
I pred necijim vratima skinem torbu sa ledja.
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Miroslav Antić

Post by daleka »

Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima.

Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda.

Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim.

Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.

Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost.
Email ThisBlogThis!Share to TwitterShare to Facebook
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
dalloway
penzionerka
penzionerka
Posts: 7016
Joined: 18 Jan 2008, 19:33
Location: nepoznata

Re: Miroslav Antić

Post by dalloway »

Žmurke

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.
Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.

Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.
Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.
Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,
kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,
mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,
samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.
‎Ne blistam jer sam tako izabrala. Ne šepurim se jer volim tajne. Smijem se jer sam sretno biće. Kad šutim sa sobom se sastajem u tamnim hodnicima sebe i tada bi se trebala najviše bojati jer nagovorim se na svakojake bezobrazluke. Na sebe sam slaba.
Post Reply