Secanja

Lijepa ili ruzna iskustva koja zelite podijeli sa drugima.
Post Reply
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Secanja

Post by Jelena-E »

:strika: Po neki put uhvatim sebe kako mislim o tom kisnom aprilskom danu kada sam imala 8 godina.
Autobus se polako vukao blatnjavim putem, na treneutke se ugibao prelazeci preko brojnih rupa. Sedela sam na svom sedistu puna neke strepnje. Nisam znala sta da ocekujem. U glavi mi je odzvanjalo "Obedska bara". Presli smo preko tolikih bara zasto bi bas ta Obedska bara bila tolko posebna? Mogli su da nas odvedu da vidimo bilo koju baru. Onda su mi se misli orjentisale na moj sendvic. To je ujedno i bio razlog za moje neraspolozenje. Moracu nekako da se sakrijem da bih pojela svoj sendvic. Ne mogu da dozvolim da me bilo ko vidi.
"Priblizavamo se Obedskoj bari. To je mesto na kome se tokom Drugogo svetskog rata udavilo dosta partizana, zato vas molim da svi ostanete u grupi posto napustimou autobus. Ponavljam nemojte se udaljavati." Okrenula sam glavu ka prozoru pokusavajuci da zaboravim ono sto sam tek cula iz usta svoje uciteljice.
Tu zenu nisam volela od pocetka. Imala sam utisak da na mene gleda nekim drugim ocima. Da li zato sto sam zivela sa bakom mislila sam. Sve jedno. Sva moja pronicljivost dobre ocene i dobro vladanje nisu bile dovoljne da me izjednaci sa ostalim odlicnim ucenicima.
Govoria sam sebi da ce sve biti uredu. Pronacicu ja neko skrovito mesto na kom cu pojesti svoj sendvic.
Kada se autobus zaustavio svi smo zgrabili svoje ranceve sa uzinom i uputili se ka jednoj maloj poljani sa nekolkiko drveta mestimicno rasporedjenih. U jednom kraju te poljane bio je nekoliko izletnickih stolova. Iskreno se sada ne secam da li je postojao ili jos uvek postoji neki spomenik. Ono sto sigurno znam da se sama bara nije mogla videti od siblja koje ju je okruzivalo.
Po ko zna koji put tog jutra pocela je kisa. Nadala sam se da vodic nece dugo da prica i da cemo se brzo vratiti kuci. Tada mi je sinulo mozda necu ni morati da pojedm sendvic. Medjtuim tu ideju mi je oterala misao da ce onda svi pomisliti da nisam nista ponela sa sobom i da cu da izgledam jadno.
Izmoreni od dugogo stajanja, koje istini za volju nije bilo duze od pola sata, a meni je tada izgledalo kao dva dana, mokri i zimljivi dobili smo dozvolu da se uputimo onim klupama kako bi pojeli svoju uzinu.
Ja sam vec u glavi napravila plan da cu se kad svi odu ka klupama uputiti ka siblju, pretvarajuci se kako zelim da vidim baru i onda cu tamo u miru da pojedem svoj sendvic.
Kako sam se ja udaljavala tako je moja uciteljica vikala Ka klupama, ne udaljavaj se." Ja sam naravno to ignorisala. Onda me je on a zaustavila i pitala me:" Gdeces ti da te lepo pitam. Jel` ne razumes Srpski?" Na sta sam ja napravila nekoliko koraka u smeru u kom su se svi kretali a onda se ponovo uputila ka zbunju. "Jelena, ponovo ti kazem ne odvajaj se." Viknula je malo jace ovaj put. Ja sam zastala pogledala je prkosnim pogledom i potrcala ka zbunju. "Stani kad ti kazem" cula sam glas iza sebe. Mogla sam da pretpostavim da je trcala zamnom, onda sam osetila njenu ruku na mom rancu. Konacno me je zaustavila.
"Polazi. U autobus i tamo ces ostati do polaska kuci. Hoces da upadnes u baru." To su od prilike bile recenice koje sam slusala sve dok nismo stigle do autobusa. Tamo me je ostavila sa vozacem. Nesto mu je rekla ali ja vise nisam marila. Usla sam unutra, sela na sediste i raspakovala svoj sendvic sa pecenjem. Nije me vise bilo briga za scenu koju sam izazvala pre par minuta, nisam marila za gnev uciteljice i onako me nije volela a ni ja nju. Bila sam srecna sto sam izbegla da me sva ona deca koja su u tom trenutku bila napolju i jela svoje sendvice sa sunkom i parizerom nece gledati sa sazaljenjem u ocima misleci da je moj sendvic sa pecenjem, koje je preostalo od prethodne nedelje kada je bio Uskrs, zato sto smo siromasni.
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

Izvinjavam se zbog svih pravopisnih gresaka. Nikada nisam imala strpljenja da to naucim.
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Secanja

Post by hellen_stewart »

Meni je ovo bas dirljiva priča Jelena,i jako lijepo napisana :dadada:
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
piz_darija
Pizda_rija
Pizda_rija
Posts: 1997
Joined: 11 Aug 2006, 12:24
Location: s kraja svijeta, tamo gdje se pada...

Re: Secanja

Post by piz_darija »

:daa:
Image
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

Hvala. Napisite i vi neko svoje secanje kad imate vremena. Pozdrav
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

:super:
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
honky
sous chef
sous chef
Posts: 1582
Joined: 02 Jun 2003, 08:59

Re: Secanja

Post by honky »

Bok Jelena, meni se također sviđa tvoja autobiografska crtica, nekako ima cankarovsku kvalitetu i težinu. Nevjerojatno kako se um osjetljivog djeteta može "oviti" oko neke stvari i dići ju na razinu centra čitavog jednog unutarnjeg univerzuma.

Jelena-E wrote:Hvala. Napisite i vi neko svoje secanje kad imate vremena. Pozdrav
Erm, ja bih ih radije nastavila pokušavati potisnuti. Pozdrav i tebi :)
“You said, 'They’re harmless dreamers and they’re loved by the people.' 'What,' I asked you, 'is harmless about a dreamer, and what,' I asked you, 'is harmless about the love of the people?"
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

Imala sam prekrasno djetinjstvo. Iz njega vućem pregršt lijepih sjećanja. Čak i ono što se tada činilo ružno, kasnijh godina poprimilo je neko drugo značenje i razlog više za zadovoljstvo. Jedna u nizu sličica mog djetinjstva je i ova :
U mome susjedstvu gradila se kuća, a oko kuće kao u onim srednjevjekovnim zamkovima nalazio
Se jarak sa vodom. Naravno cijelo gradilište bilo je omiljeno odredište nas djece. Ondje se doista moglo igrati svega i svačega. Od skrivača po nedovršenoj kući, gradnje zamkova u pijesku, lovice po zabranjenom području, hodanja uz rub neograđenog balkona da se ustvrdi tko je hrabriji i luđi. Bili smo istraživači, graditelji, lopovi, žandari.
Ali najomiljenija igra bilo nam je puštanje brodića po jarku u nadi da će moj biti brži od susjedovog. Nisu to bili neki pravi brodovi na daljinski kakve sada imaju naša djeca. To je bio obični komad sitropora kao trup, jedna grančica kao jarbol i papir iz bilježnice kao jedro. Nama su to bili savršeni brodovi. Mi kapetani, Crne galije, Mrtavčke glave, Hrabri gusari.,svakako smo se nazivali. Svakim danom imali smo po jedan brod više u floti.
Naravno, nešto je ipak nedostajlo. Pokretačka snaga. Ali i tome smo se dosjetili. Gurali smo ih sa ruba obale dugačkim štapovima , gazili pred sobom konkurenciju, ljutili se ako smo izgubili. Te godine taj jarak i ta voda bili su naše glavno igralište.
Ja , naravno ništa nisam zaostajala za dječacima. I moj je brod jednako brzo plovio jarkom i ja sam ga velikom žustrinom gurala ka cilju. Sve do trenutka kad sam se primaknula previše rubu , noga se okliznula, izgubih ravnotežu i svom svojom silom uletim u hladnu i prljavu vodu. Dok sam se koprcala u toj okrutnoj vodi, boreći se sa silom koja me vukla prema dnu, mlatarajući rukama u strahu, dok sam otvarla usta u nadi da ću uspjeti dozvati pomoć , a jedino što sam uspjela bilo je gutanje te smeđe , prljave tekućine, daleko iznad sebe čula sam smijeh svojih prijatelja. I mada sam se zadnjim atomima borila za zrak i život, uspjela sam osjetiti navalu bijesa. Jer ja se utapam , a oni mi se smiju, izruguju. Umjesto da mi pomognu, da me izbave od sigurne smrti, da otiđu po pomoći, oni su moje zadnje sekunde života ispratili smijehom.
Ali kako to već biva u pričama,ja sam izronila na površinu, otvorila oči , pridigla se na noge i dreknula iz svega glasa :
Mogla sam se utopiti !!!
A moji vrli prijatelji započeše se još jače smijati i izrugivati...Jer voda mi je bila svega nešto do ispod koljena.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Re: Secanja

Post by fireandice »

Ova tema ima potencijal da bude najzanimljivija na forumu.
Bravo, Jelena-E i daleka.
User avatar
anansa
penzionerka
penzionerka
Posts: 2138
Joined: 24 Sep 2012, 22:23

Re: Secanja

Post by anansa »

Bravo cure :super:
ja ne svijetlim,ja sijevam
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Secanja

Post by Instinct »

Moja najljepša sjećanja su u većini slučajeva ujedno bila i najbolnija.
Između svih izdvojila bih ona iz djetinjstva kada sam svako malo dobivala nove igračke kojima bih se neopisivo veselila. Mama bi me znala voditi u trgovinu gdje sam birala Action Mana koji mi se najviše svidio. Svako malo sam iščekivala novi "model". Obožavala sam igračke.
Sjećam se i noći kada sam zbog problema sa disanjem tj. sinusima ispitivala mamu hoću li moći ikada normalno disati a njoj su oči bile pune suza i samo bi me privukla sebi i zagrlila. Mislim da su se tuga i sreća tada jako brzo izmjenjivale.
Sjećam se i gubitka osoba koje sam voljela, pogotovo jedne čija me je smrt "zarezala" po srcu za čitav život. Tada kao da je jedan dio mene zauvijek umro. Odlazili su i oni u koje sam bila zaljubljena(hvala Bogu ne u tom smislu odlaska), oni su također ostavili traga.
Sjećam se moje drage bake koja mi je grijala pidžamu na radijatoru kada je bilo hladno i koja je stalno tražila igračke koje bih ja onako nespretna i zbunjena gubila po stanu. Sjećam se ljubljenja ispod kiše, sramežljivih pogleda,suza,smijeha, tuđeg mirisa. Ne znam, kao da se sva ta sjećanja svako malo jave kao podsjetnik na ono što je bilo i probude neku nostalgiju. Najveći uspjeh je valjda naučiti se živjeti s njima,kako sa bolnim tako i sa sretnim sjećanjima. :)
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

Kod mene postoji jedno sjećanje kojemu se često vraćam i koje svaki puta nanovo u meni izazove tugu.
Naime kao mala bila sam često bolesna i zbog svake makar male naznake prehlade, nedaj Bože gripe morala sam u
bolnicu.Ponekad mislim da sam u periodu od svoje druge do osme godine više vremana provela u bilničkim sobama nego
u svojoj vlastitoj sobi. Baš iz tog perioda veže me jedno tužno sjećanje.
Naime boravila sam na Rebru. Ja tada tako sitna, laka kao perce, krhka, daleko od roditelja, usamljena , tužna,
vijek sam na vratima hodnika sa željom u očima iščekivala dolazak posjete . Tog dana posebno. Naime imala sam
meku stolicu i netom prije nego što je moj otac došao u posjetu ja sam se pokakala u gačice. Nije bilo sestre da me presvuče, a sama
to baš nisam umjela. I onda, kao princ na bijelom konju, kao vitez spasioc, došao je moj tata, odveo me u bolničku kupaonicu
i sa bezgraničnom nježnošću obrisao mi suze sa lica, otuširao me i presvukao u čistu pidžamicu. Nikada nisam zaboravila taj dan. Jer
obično su majke pokraj nas u takvima trenucima, ali eto meni je moj otac zamjenio majku. I ne samo tada, već u mnogo drugih životnih
za mene teških situacija.
Ponekad kada pomislim, da ga neće biti jednog dana, naprosto izgubim dah od siline boli. Jer meni je moja tata sve na ovome svijetu.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
anansa
penzionerka
penzionerka
Posts: 2138
Joined: 24 Sep 2012, 22:23

Re: Secanja

Post by anansa »

sjećanja...kad sam završila školu moja najveća želja bila je zaposliti se,hvala Bogu to sam i uspjela. Otišla sam radit na more kao sezonac, mojoj sreći nije bilo kraja. Ostavila sam dečka da me vjerno čeka jer ja ću se vratiti. Došavši na more smijestili su me u sobu s još jednom djevojkom kao cimericom....predivna crvenokosa djevojka. Tada sa 17 godina znala sam da me privlače i djevojke jer sam u šali dečku znala govoriti:"ti fućkaj,ja ću mahat" za djevojkama.S vremenom otp. za 2 tjedna nismo više bile "samo" cimerice nego i ljubavnice. Ali ova priča ne ide tim tokom. Jedno veče njoj se nije dalo ići do grada,pa sam otišla s drugim curama i dečkima a nakon nekog vremena ona mi je falila pa sam se uputila doma. Hodajući uz obalu prečacem koje je uglavnom u mraku,onako zamišljena nisam ni skužila da me netko prati. Tek kad sam bila oborena i srušena na pločnik shvatih da sam u govnima. Smrdio je na alkohol,znoj i cigarete taj miris neću nikad zaboravit.Iako sam tada bila sitna bila sam i žilava,napipala sam nekakav poveći kamen i s njm ga raspalila po glavi,možda sam ga samo malo ošamutila ali je bilo dovoljno da se izvučem i dadem se u bijeg. Spasila sam se!
ja ne svijetlim,ja sijevam
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Secanja

Post by hellen_stewart »

Mogu reci da sam mnogo toga dozivjela i da me u zivotu prate mnoga sjecanja,i lijepa i ruzna.Sad mi se javilo jedno davno sjecanje,iz vrlo ranog djetinjstva.Zivjela sam u jednom malom gradicu.Svako ljeto, kod svojih bake i dede dolazio je djecak iz Sarajeva.Buduci da su moj tata i njegov deda radili skupa,a njegova baka i moja mama se druzile,on i ja smo stalno bili skupa.Jedno vrijeme je zivio tu jer su ga cuvali baka i deda,tako smo on i ja isli skupa u vrtic i predskolsko.Bili smo po cijeli dan skupa,nismo se odvajali, sem onda kad se islo na spavanje.Ja sam starija od njega 12 dana,tako da smo bili kao blizanci.Kad smo krenuli u skolu njegovi su ga odveli nazad u Sarajevo,nedugo nakon toga njegovi su se razveli i on je ostao kod tate.Nikad vise nije dolazio.Nista o njemu nisam znala, buduci da mu se majka udala za drugog,nikad ga vise nije spominjala.Sjecam se noci,kad sam lezala u krevetu i plakala misleci na njega,zamisljala njegovu kariranu kosulju,naseg malog cuku i sanke koje nam je napravio njegov deda.Isla sam cesto kod njegovod dede kojeg sam voljela vise nego sopstvenog,i onda smo obavezno gledali njegovu sliku sa majmunom na vratu.Obicno nismo nista govorili,samo bi ponekad zasjajile suzne oci i mene i dede.Godine su prolazile a ja sam stalno zivjela u iscekivanju da cu ga jednog dana vidjeti.Kad sam bila osmi razred,jednog davnog ljeta,neko je pozvonio na nasa vrata.Otvorila sam,bio je to on.Stajao je ispred mene sa sirokim osmjehom na licu,znala sam da je to on,prepoznala sam ga po velikim smedjim ocima.Zagrlili smo se i tad mi je rekao "svaku noc sam mislio na tebe,znao sam da cemo se opet vidjeti".ZAgrlili smo se,kao davno izgubljeni brat i sestra.Od tad ga ponovo nisam vise vidjela ali prije godinu dana pozvonio mi je telefon,bio je to on.Nasao me opet i rekao,"kad tad opet cemo se vidjeti,ti si dio mene za cijeli zivot"...
Ozenio se i ima sina,poslao mi je slike,jos uvijek ima onaj siroki osmijeh i tople oci mog djetinjstva :)
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

hellen_stewart wrote:
jos uvijek ima onaj siroki osmijeh i tople oci mog djetinjstva :)
Hellen cijeli post je predivan, ali pogotovo ove zadnje riječi :super: :bravo:
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

Volim jesti, što je vidljivo i na meni. Ali ono što ne volim je kada me se prilikom obroka ometa. Volim jesti na miru i u tišini. Tome me je naučio moj djed i ja se strogo toga pridržavam. Ali nažalost kako to već biva uvijek postoje ljudi koji su spremni omest vas u vašem najmilijem trenutku. Tako baš iz toga vrućem dva sjećanja. Prvo je vezano za mog brata. Naime tako sam zdušno uživala u svome ručku, sve do trenutka dok njegova noga nije kročila u kuhinju. Stao je na drugi kraj stola i počeo sa zafrkancijom. Ni moji u početku molećivi pogledi, ni moje u početku mirne zamolbe nisu urodile plodom. On je baš imao namjeru do kraja mi sabotirati ručak. Na kraju se mili pogled pretvorio u ubojiti, bijes u meni je ključao, ali ono zrno razuma ipak ga je još pokušalo odvesti na pravi puta, ka izlazu iz kuhinje. No moj brat je tvrdi orah i ostao je kao utvrda prikovan na svome mjestu i to sve do trenutka kada je primijetio da se moja ruka sa nožem od bešteka podiže i uz jedan trzaj baca ga prema njemu. Izmaknuo se u sekundi, taman na vrijem da ga nož ne pogodi (mada mu ne bi ionako bilo ništa jer je nož na kraju bio zaobljen). Međutim nož se zabio u lamperiju i otkinuo komadić koji će znala sam mom ocu izgledati kao kvadratni metar. Ručak mi je prisjeo. Uzalud sam nekim bojicama pokušala kamuflirati počinjemo zlodjelo spram lamperije. Otac kad je vidio štetu i saznao kako i zbog čega je nastala, umalo je mene i brata poslao u popravni dom.

U drugoj priči vezanoj za hranu, u pitanju je bio burek i to onaj kako ga Đole opisuje „lep, frisak
mastan, sve nam
onako, mast curila niz bradu“. Radnja se dešava ne baš tako davno. Tada sam još bila u svom kratkom braku . On leži na trosjedu, a ja za stolom uživam u svom bureku. I taman negdje pred kraj, zadnja dva najslađa zalogaja, on počne svoj monolog. Da kako ja to jedem, da neka se pogledam, da sam debela, da sam ovo, da sam ono…Melje on tako , melje, ja ga slušam i naravno puknem. Ustanem od stola, uzmem tanjur sa ona dva najslađa zalogaja , dođem do trosjeda gdje se njegovo gospodstvo odmaralo i cijeli mu tanjur zalijepim posred face i još ga onako kao u filmovima malo protrljam da mu bolje sjedne . Rastah se od svog bureka sa suzama u očima, ali sa mirom u duši.

Pa nebu mene niko jebal dok ja jedem !
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
Instinct
World of palpitation.
Posts: 22289
Joined: 28 Jul 2008, 17:48
Location: Saturn

Re: Secanja

Post by Instinct »

daleka wrote:U drugoj priči vezanoj za hranu, u pitanju je bio burek i to onaj kako ga Đole opisuje „lep, frisak
mastan, sve nam
onako, mast curila niz bradu“. Radnja se dešava ne baš tako davno. Tada sam još bila u svom kratkom braku . On leži na trosjedu, a ja za stolom uživam u svom bureku. I taman negdje pred kraj, zadnja dva najslađa zalogaja, on počne svoj monolog. Da kako ja to jedem, da neka se pogledam, da sam debela, da sam ovo, da sam ono…Melje on tako , melje, ja ga slušam i naravno puknem. Ustanem od stola, uzmem tanjur sa ona dva najslađa zalogaja , dođem do trosjeda gdje se njegovo gospodstvo odmaralo i cijeli mu tanjur zalijepim posred face i još ga onako kao u filmovima malo protrljam da mu bolje sjedne . Rastah se od svog bureka sa suzama u očima, ali sa mirom u duši.

Pa nebu mene niko jebal dok ja jedem !
:lol: :lol: :lol: :lol:
"Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umrijeti, jer ja se ne završavam. "
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Secanja

Post by hellen_stewart »

daleka wrote:
hellen_stewart wrote:
jos uvijek ima onaj siroki osmijeh i tople oci mog djetinjstva :)
Hellen cijeli post je predivan, ali pogotovo ove zadnje riječi :super: :bravo:
Hvala daleka :)

p.s.dobro je da si napisala ono sa hranom, jer te ja sigurno necu ometati kad budes jela :laugh:
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

Pa nebu mene niko jebal dok ja jedem !

Vrh. :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol:
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Secanja

Post by hellen_stewart »

Bila sam vrlo nestašno dijete,razdragano,energično, ponekad i agresivno.U komšiluku je zivio jedan dječak koji me strašno iritirao.Imao je neku veliku bradavicu na ušnoj školjci,pa sam mu ja dala nadimak Čiba.Ni dan danas mi nije jasno što mi je taj mali svaki put kad ga vidim izazivao bijes i potrebu da ga namlatim.Jednog nesretnog dana (ne znam jel bio nesretniji njemu ili meni :laugh: ),prolazio je pored moje zgrade,mrko me je pogledao a ja kao bijesno pseto potrčala da ga uhvatim.Bježao je jadan koliko ga noge nose,ali kako kažu "u budali snaga" naravno nije mi uspio pobjeći.Uhvatila sam ga,prvo ga vukla za kosu,opalila mu par šamara,oborila ga na zemlju i udarala nogama.Bome sam ga i prebila pa je sav uplakan,crven i blatnjav otišao kući.Nakon par minuta ugledala sam njegovog tatu kako bijesno trči prema meni,govorio je "majku ti jebem ubiću te".Ovaj put sam ja bježala kud me noge nose i pobjegla na jedno igralište,te se sakrila u pseću kućicu.Čovjek me posvuda tražio ali me nije našao.E da bogdo jeste,ne bi dosla kući s glavom punom psećih buha.Tako je Čiba dobio samo batine, a ja buhe i batine od mame jer dok me mlatila govorila je "ubio te Bog kud se sve ne zavlačiš,još ćeš nam kakvu bolešćurinu donijeti" :laugh:
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

hellen_stewart wrote: Imao je neku veliku bradavicu na ušnoj školjci,pa sam mu ja dala nadimak Čiba.
:laugh: :laugh: :laugh: a što baš Čiba? Što ti to znači?
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Secanja

Post by hellen_stewart »

Čiba,valjda me to asociralo na bubuljicu,kod nas se to nazivalo i čiba kao čivuljak ili tako nešto :laugh:
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Secanja

Post by Jelena-E »

E sad moram i ja da se nadovežem sa jednim smešnim sećanjem.
Tek sam krenula u prvi razred gimnazije. Jednog Septembarskog pre-podneva krenula sam u knjžaru da kupim sveske za tu godinu. Ygrabila sam neku plastičnu kesu, ispresavijala je nekoliko puta i stavila u džep. Celim putem sam razmišljala da li će ta plastična kesa da izdrži 10 svezaka u njoj.
Ušla sam u knjižaru u kojoj je radio neki dečko mojih godina. (tada, ne sada.) Valjda je knjižara pripadala njegovim roditeljima, a on je tu malo pomagao. Pošto dolazim iz palanke sve se zna. Sve jedno.
Ušla sam u knjižaru i sva važna rekla:"Molim vas deset svezaka."
Na sta mi je on uzvratio pitanjem:" U sta?"
A ja i dalje razmišljajući o onoj mojoj kesi izvadim je iz džepa pokažem mu, i kažem:"Pa u kesu."
Na to je on poceo da se smeje i reako:" Dobro u kesu, ali ja sam mislio u linije ili u kocke."
User avatar
fireandice
-
Posts: 6048
Joined: 29 Aug 2003, 17:00

Re: Secanja

Post by fireandice »

hellen_stewart wrote:Bila sam vrlo nestašno dijete,razdragano,energično, ponekad i agresivno.U komšiluku je zivio jedan dječak koji me strašno iritirao.Imao je neku veliku bradavicu na ušnoj školjci,pa sam mu ja dala nadimak Čiba.Ni dan danas mi nije jasno što mi je taj mali svaki put kad ga vidim izazivao bijes i potrebu da ga namlatim.Jednog nesretnog dana (ne znam jel bio nesretniji njemu ili meni :laugh: ),prolazio je pored moje zgrade,mrko me je pogledao a ja kao bijesno pseto potrčala da ga uhvatim.Bježao je jadan koliko ga noge nose,ali kako kažu "u budali snaga" naravno nije mi uspio pobjeći.Uhvatila sam ga,prvo ga vukla za kosu,opalila mu par šamara,oborila ga na zemlju i udarala nogama.Bome sam ga i prebila pa je sav uplakan,crven i blatnjav otišao kući.Nakon par minuta ugledala sam njegovog tatu kako bijesno trči prema meni,govorio je "majku ti jebem ubiću te".Ovaj put sam ja bježala kud me noge nose i pobjegla na jedno igralište,te se sakrila u pseću kućicu.Čovjek me posvuda tražio ali me nije našao.E da bogdo jeste,ne bi dosla kući s glavom punom psećih buha.Tako je Čiba dobio samo batine, a ja buhe i batine od mame jer dok me mlatila govorila je "ubio te Bog kud se sve ne zavlačiš,još ćeš nam kakvu bolešćurinu donijeti" :laugh:
AHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAAHAHHA
Odlično!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Secanja

Post by daleka »

Kada god se sjetim svoje bake preplavi me miris kuhanog vina i kestena u jesen. Svježe pečene Doboš torte za svako obiteljsko sakupljanje, domaćih mlinaca,soka od ružinih latica. Baka je bila čarobnjak u kuhinji. Obožavala sam velika obiteljska sakupljanja povodom njenog i dedinog rođendana, povodom Sisveta, ručkove za svaku Novu Godinu. Za velikim okruglim stolom okupila se cijela obitelja, a bilo nas je doista mnogo. Naravno djed je kao pravi domaćin uvijek imao svoje mjesti na tom nekom zamišljenom čelu stola. A baka , sva vrckava oblijetala je oko nas jer nedaj Bože da nam nešto usfali.
Obožavala sam svoje dane provoditi kod njih. Kad mi je djed čistio kestene, kada mi je rezao špek na male kockice, kada mi je za svaki doručak donosio svježu kiflu, a baka kuhala bijelu kavu.Znam da ovo zvuči kao oda hrani, ali doista me za to vežu najljepša sjećanja.

Obožavala sam popodnevna spavanja, jer sam znala da će djed leći pokraj mene i dati mi da ga držim za ruku. Voljela sam kad mi je govorio da mu samo ja smijem donjeti gemišt u vrt. Bila sam njegova ljubimica. Tada najmlađa, još k tome slabog zdravlja.
Nikada neću zaboraviti sa koliko mi je ljubavi poklonio zlatni medaljon, rekavši da je u njemu upisan moj drugi datum rođenja. Koliko je bio sretan kada sam došla kući nakon operacije. Sa kolikim me je ponosom vodio svuda sa sobom. Kada je otišao to je bio moj prvi susret sa smrću.

Moja baka je bila vječiti stražar na svom uličnom prozoru, gdje se uvijek svaki dobronamjernik zaustavljao. Njena vedrina unatoč teškom životu, nikada nije nestajala iz oka. Vedra, srčana, poštena, hrabra.Puna pozitivne energije. Moja je baka bila moje utočište. Od milja sam je zvala „baka bankomat“ jer nije bilo dana da mi nije nešto đeparca uvalila u torbu.

Na svu sreću doživjela je duboku starost. Čak 94 godine i sve do zadnjeg trena bila je puna života.
Mjesecima nakon njene smrti nisam želejla odlaziti u kuću u kojoj je živjela. I dan danas sam rijetki gost ondje. Jer nema nje, nema dede, nema dobrih duhova te kuće.
Teško mi je iskazati svu ljubav koju sam osjećala za to dvoje starca. I drago mi je što zahavljujući njima imam prekrasna sjećanja na svoje djetinjstvo .
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
Post Reply