Fragmenti

User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Fragmenti

Post by daleka »

STRAVA NA SPLITSKIM ULICAMA


Već nekoliko godina dolazim u Split...
Meni osobno to i nije neki mrak grad, mada ne bih imala ništa protiv da živim u njegovim
određenim dijelovima. Recimo tamo blizu Baća ili u nizu onih ulica kod bolnice, ili recimo
negdje na Marijanu.
Oni drugi dijelovi tipa Brda, Kmana, Splita 1, 2, djeluju mi kao da se netko tamo gore igrao
kockicama pa se zajebao i ispale mu iz ruke. Sve se prosulo bez ikakvog reda po ulicama,
Zgrada, kuća, zgrada, kuća, nadograđena kuća, zgrada,zgrada, kuća, nadograđena kuća.
Urbanistički plan u tom gradu nema veze sa vezom. Ali nisam ja o tome željela sada pisati....

Mane od svega najviše fascinira promet u Splitu, njegaova signalizacija, ulice, parkiranje...
Naime vjerovala sam da će dolaskom novog gradonačelnika ta problematika biti riješena, ali
očito ništa. Doduše to me ne treba ni čuditi.
Iz dijela odakle dolazi gospodin "Joker"
nema ni pune , ni isprekidane crte, parkirnih mjesta, semafora, prometnih znakova...
Zato nije ni čudno što su ulice Splita bez crta...
Mislim ima njih , ali se jedva naziru...
Za stare Splićane to nije problem...Znaju oni kako treba voziti i gdje ne treba pretjecati.
Ljudi voze po sjećanju od "61 godine kada su one još postojale.
Međutim brinu me oni koji su vozački položili kasnije...Kako se oni snalaze po cestama
gdje neznaš da li je jedna traka ili dvije...
Ili recimo stranci....
Misli da vozi u pravom smjeru, a kad tamo šipak....Prešao je u suprotni trak...
Sama nekultura vižnje još je bolja...
Nema poštovanja pri skretanju, nema žmigavaca, nema zaustavljanje na zebri.
Naprotiv čak se i ljute ako se netko od pješaka odluči preći cestu.
Većina pak tih istih pješaka cestu prelazi drito po njoj samoj. Još ako je cesta sa četiri trake, tada
im je izazov veći. Neznam da li zbog toga što su skloni hazardu ili zato što se trake od zebre ne vide.
Bit će ipak ovo drugo...
A parkiralište......
Ajme......
Ulica je dvosmjerna, ali vraga....
Jedva se bicikl provuće kroz nju zato što tu pravilo dvosmjernosti vrijedi jedno za parkirane
automobile...
Semafori....
Što je to ?
Savki drugi prolazi kroz žmigavao naranđasto, a svaki treći kroz crveno...
Mislim da njima zelena uopće ne treba. Naime rijetko tko je zamjećuje. Eventualno stranci.
Što se pak tiće same vozačke kulture, tamo bez pas mater, pederu, kretenu nema šanse da
prođe kilometar. Bjesno trubljenje, pokazivanje stednjeg prsta, režanje, psovanje kroz zube,
prijetnja šakama preko stakla...Svakodnevna je pojava.

Moram priznati da je vožnja Splitskim ulicama za nas koji smo navikli na red i disciplinu
ravna samoubojstvu.
I obavezno prije nego sjedam u auto izmolim deset Očenaša i potpišem policu osiguranja.
I zaklela sam se, ukoliko iduće godine situacija bude ista, zamolit ću našeg gradončelnika "Bandinja"
da svome južnom kolegi iznajmi one momke iz Signalizacije koji tako revno bojaju ulice Glavnoga nam
grada, pa neka eto bar radi mene i moje sigurnosti Split dobije boje .

(napisano davne 2010 godine i sada izvučeno iz naftalina)
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Fragmenti

Post by daleka »

WC, ZAHOD,ŠEKRET,SRAONA


Svi mi imamo normale fiziološke potrebe, kao što su sranje i pišanje. E, sad nadamo se da će nas ovo prvo ipak zateći u naša četiri zida, gdje se možemo lijepo „komodati“, listajući dnevni tisak i uživajuči u muzici ukoliko kao jedni moji frendovi imate cijeli sourand sistem proveden po svim prostorijama. Još ak vam grijanje radi u wc-u, nema veće sreće. Sereš na toplom, kulturno se uzdišeš i pri tome muzički nadahnjuješ.
To je pozitivna strana sranja.
Ali što biva ako te drek zaustavi na pola puta od Remetinca do Velesajma, ili negdje između Črnomerca i Dugava ? Na cesti gužva do jaja, kiša pojačava nervozu i sporost vozača, doslovce se gmiže po cesti, a ti stiščeš dupe ne bi li zaustavio govno .

Iz iskustava znam da je nabolje kad ti se prisere na Trgu Bana. Tamo imaju novi javni wc, za kojeg vam doslovce trebaju upute za korištenje. Čak sam uvjerena da ih ona gospođa na ulazu i daje. Inaće naš vrli gradonačelnik, ukinuo je naplatu sranja , pa stoga neopterečeno možeti ići istovariti svoj teret. Dakle, ti javni wcei, imaju dasku stani pa gledaj. Nakon što obaviš svoje i pustiš vodu, izlazi neki ku*ac , kutija , što li je već i okreće tu istu dasku, perući je i dezinficirajući je. Vjerujte mi ja sam nekoliko puta morala ponoviti slučaj , jer me to naprosto fasciniralo. Doista mogu toplo preporučiti nevedeni objekat.

Isto tako uredni, ali ne toliko moderni šekreti nalaze se u svakom većem šoping centru. Stoga ako ste u blizini nekog, nemate straha. Prostranost, čistoća, užitak zajamčen. Mene jedino jebu one pipe na senzor. Pod koju god da ja gurnem ruku ne radi. Il je ne guram kak spada ili naprosto preme meni osjećaju odbojnst. Na kraju , uvijek, ali baš uvijek netko mi se smiluje i za mene gurne papke, da bi i ja mogla oprati svoje.
Zahodi u kafićima su pak relativna stvar. Ukoliko je neki fensi šmensi mirišat će čak i po ekskluzivnim parfemima, dok za zahode na benziskima redovito morate tražiti ključ na „šanku“, što me užasno iritira.
O wceima u vlaku da i ne govorim. Zagreb-Beograd ili Zagreb-Split, brzi i nagibni imaju sasvim solidne sraone, ali lokalac još kao da je u 15 stoljeću. Nikuda dalje od čučavaca.

I sve bi to bilo ok, da ja danas nisam bila u jednom Zagrebačkom domu zdravalja. Kad netko kaže dom zdravlja, prvo što mi padne na um je sterilna bjelina. Čistoća, urednost,pedantnost. Ta ipak je to mjesto koje mora biti primjer svim ustanovama , jer ako nam ono neće biti uredno, kako možemo očekivati išta od njega. Pogotovo ozdravljenje. Eto, igrom slučaja bila sam primorana jednom otići „tamo gdje car ide pješke“...
.Ušla sam i ostala iznenađena...
Daska za sjedenje polomljena i spaljenja od cigareta, školjka žuta što od nakupljenog kamneca, što od neisprane mokraće. Naravno, pod zapišan. Wc papir ne može se naći ni u tragovima. Ruke nema šanse da operete, jer voda teče na kapaljku, sapun očito još nisu izmislili. Uz sve to , pisoar ne radi, tako da gospoda koriste damski wc, pritom ne pazeći da li ciljaju školjku ili pločice.
Pa se sada vi idite lječiti....ovdje sigurno nećete naći put ka ozdravljenju. Možda ne bi bilo loše da se ambulante presele u šoping centre, jer kako mi se čini privatni sektor još ima love da plati tetu čistačicu.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Fragmenti

Post by daleka »

ZAPEČAĆENO KRVLJU

Zapečatili smo našu ljubav krvlju, ali doslovno......
Bio je to spontani čin.
Ne, nisam se kao Trnoružica ubola o vreteno, niti sam šila kao Snjeguljičina mater, a još manje brala ruže u Rajskom vrtu...Ne. Ja sam naprosto sjeckala mrkvu za ajngemahtec...I fulala je.
Krv poteče, a ona...
Sa svom silom nježnosti, pažnje , prinese prst svojim usnama i jezikom pokupi krv sa njega...
Gledamo se u oči...ona obliže usne...lagano...
Koje li erotske scene.....
Koje li gluposti i nepromišljenosti u tome trenutku....
Jer učinila je isto , porezala se i ja sam učinila isto...pokupila njenu krv ....
I tek onda smo se otrjeznile....
Sada smo obje HIV pozitivne :)
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Fragmenti

Post by daleka »

DJECA


Moje Čudo danas je dobilo sestru...
Što znači da je moj bivši muž danas dobio kćer...
I moram priznati, poprilično me ta vijest razveselila..
Mislim, nisam ja nikakva, primitivna, frustrirana,
Ženturača...Molim nek se to zna..
To su sve moja, tvoja, naša djeca...
Neka djece...
Osim toga Čudo je bilo presretno...
Postao je veeeeeliki brat....
Mislim zahvaljuj ući očevoj sadašnjoj ženi, Čudo je već
Dobilo i stariju «sestru» koju poprilično voli, a i ona njega...
I kojoj isto tako poprilično vadi mast...
I meni je mala draga, a kužim i moji starci su pali na nju..
Već neko vrijeme uredno popunjava mjesto za našim stolom.
Obitava u našem staništu....
Nego, da se vratim na temu..zadanu...
Naime ja kao prava kulturnjača, čista bečka škola, nazovem
Exsa da mu zaželim sve najbolje i ujedno pitam u kojoj
Je bolnici žena rodila...
Poslala bih telegram narvski...
A on, tipično primitivno, muški, bez imalo mozga kaže..
« ma štaš slat telegrame.ko da je to važno»
Pjuc, mislim ja....
Nije tebi majmune, ali meni finoj dami, i tvojoj ženi
Je važno.
Nama je svaka pažnja važna, pa makar bila iskazana
I sa strane muževe bivše...
E, usput pitam ja muflona, a jel se ona preziva kao ti...
Kaže on jok...Pa ona ima i svoje prezime i moje...
A pas ti m...i tri p...materine...
Popizdila sam...ne na nju, jer žena je pametna i zna
Se izboriti za sebe, ne na njega jer preodgojen je
Zahvaljujući meni....
Popizdila sam na samu sebe...
Jeben glupaču...
Kad sam ja htjela zadržati svoje prezime papak je rekao
Da će ljudi misliti kako nekaj ne štima sa našim brakom...
I ja sam popustila....
A vidi sad....
Žena zadrži oba prezimena....
A moj braka sa jednim ode u ku*ac (nije u pitanju bila
Treća osoba)...
A tek ime kćerke....
Od prve se složio, a mene je jebo danima sa nekim glupostima.
Te bi da se zove Florjan, te ne bi neko koje vuče na žensko..
Te ga ovo podsjeća na borna kola...
Na kraju je Čudo došao doma iz bolnice bezimen...
Mislim koji idiot daje djetetu ime Florjan ?????
Dobro sad Čudo ima ime (koje vuče na žensko),
ima ime i njegova sestra...
i bivša i sadašnja žena jednako se
prezivaju....
I telegram je poslan...
Sa bubamarama...

Ali papak ipak i dalje ostaje papak...
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
daleka
penzionerka
penzionerka
Posts: 2965
Joined: 20 Aug 2012, 13:27
Location: udaljena

Re: Fragmenti

Post by daleka »

DOBROSUSJEDSKI ODNOSI


Došlo mi je jučer da zovem murju.

Opet.

Al da sam to napravila zajebala bi dobrosusjedske odnose.

A opće je poznata ona stara

" Bolje dobar susjed blizu, nego rođeni brat daleko"

Stoga ostalo mi je da se nadam kak će dernek

završiti ubrzo ili će ipak netko

učiniti dobro dijelo i okrenuti 92

Naime slavio se rođendan.

Trideset i neki,a vrtila se Maja Šuput i njenih

17 mi je godina.

Jebiga, očito je da je susjeda u tim godinama izgubila nevinost,

pa sad pati zbog radi toga.

Mislim da je sa svakom pjesmom bivala sve pijanija.

Dokaz tome je njen nimalo ugodan visoki Ce.

Kričala je do besvjesti.

Uspijela je pokvariti i Konobu i Da te mogu pismom zvati,

čak i od onog ustašoidnog Perkovića neku domoljubnu bezvezariju.


Mučenje je trajalo negdje do cirka 2 sata iza ponoći.

Da ne spominjem kako je za mene radni dan.

Kako saam morala ustati u 6 kao Milena.

I kako sam jedva izdržala cjelodnevnu poslovnu

troturu..

Još je ta ista susjeda , misleći kako je jako duhovita

spomenula nešto tipa "danas je repriza".

Mislim ukoliko se slučaj ponovi gledat ćete me

u Istrazi.

Ukololiko prije toga baba sa kućnog broja 51

ne pozove ekipu sa broja 92.
Da odustanem ?!
Ne !!! Ne stoji mi !!!
User avatar
Dodir_Svile
butch Barbie
Posts: 6303
Joined: 22 Nov 2002, 17:35
Location: In The Meantime.

Re: Fragmenti

Post by Dodir_Svile »

"Ma ne, zapravo, nije da ja nju još uvijek volim. Krivo shvaćaš.
Naravno da ne, pa prošla su stoljeća od tad.
Bila bih glupa da je tako.
Osim toga, ona ima drugu, zaljubljena je, i da se usudim pitati, rekli bi mi da je sretna. I neka je.
Ma gluposti, i ja sam bila s drugima, znaš to. S puno drugih. Neke sam čak pomalo i voljela, neke čak i zamišljala kraj sebe kad nisu tu. Zar bih to radila da je još uvijek volim? Eto vidiš.
Šta ti je, ma nije to ni moglo biti drugačije. Bilo je krivo vrijeme, ili kako već ide taj glupi izgovor. Možda smo bile i krive mi. U raskoraku sa cijelim svijetom kojeg smo kao heftaricom držale na okupu s rukama oko struka, ramena. Dok smo bile jedna kraj druge. A nismo bile. Ne često. Ne može tolika ljubav stati u tri sata. Jebiga, pukne, rasprsne se, razumiješ? Ili jednostavno nestane jer ne može više biti.
Ma ni ne fali mi. Ne puno. Kako misliš? Kakve veze ima to što more u zoru ima boju njenih očiju? Pa to je do mora, nije do mene. Osim toga, to su glupa sentimentalna sranja, a znaš da ja nisam takva. Pa što. Ni ta pjesma nije samo naša, ne znači ako je slušam da to ima veze s njom. Jednostavno slušam muziku, šta ti je. Pronalaziš previše značenja u svačemu.
Ma daj...pa što onda ako još uvijek čuvam njene poruke u mobitelu? Ne budi smiješan, to je nekakav novi mobitel, ima memorije čudo jedno, jednostavno mi se nije dalo brisati ih. Nije da ih čitam. Ne prečesto, samo tako nekad. Noću. Ma izbrisat ću ih, nije da mi je to nešto važno, stvarno nije. Poruke kao sve druge, primiš ih milijun pa ostanu. Ne znači to ništa. I šta onda ako joj pišem? Nije da ću joj to ikad poslati. Niti ikom drugom. Ionako sve ispadne loše, ne služi ničemu. Pa svi pišu, daj, nije to ništa. I nema veze što sviram često, pa to je dobro. To sam i htjela. Nema to veze s njom...
Ne, stvarno, nije da ja nju još uvijek volim. Krivo shvaćaš.
To što još uvijek nekad osjetim njen struk pod prstima i njenu kosu na licu...to je ništa. Baš ništa..."
The rockstar hands of a big butch dyke.
User avatar
evaluna
na vrhuncu
na vrhuncu
Posts: 829
Joined: 09 Nov 2011, 16:06
Location: Izmišljena

Re: Fragmenti

Post by evaluna »

Tvoja soba
odjeća raspoređena
na stolu, podu, klaviru, krevetu, u ormaru i plastičnim kutijama
na zidu dvije slike kupljene od studenata sa akademije
isprintane slike prijatelja, razna perca i perle
na policama knjige, nakit i bezbroj sitnica
od voćnog soka iz Egipta do
desetak pari naušnica zakačenih za plastičnu kutijicu
naušnice koje zveckaju dok hodaš i plešeš
kažeš da želju za plesom osjećaš kao materjaliziranu;
koja kada pokušava izaći iz tebe jednostavno peče
moraš otići bilo gdje i podižeš razinu uzbuđenja
do euforične granice
koja je suprotna strana tvojoj boli
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Fragmenti

Post by Jelena-E »

Moja plava kosa se nobavezno prostire po jastuku. Lenjo se smeškam, pomalo se krijem, pomalo te odgurujem od sebe dok mi se ti primičeš pokušavaš da mi pomirišeš kosu pokušavaš da me zagrliš ali ja se opirem. Posteljina se gužva pod našim telima i ja najednom zgrabim telefon i napravim tu sliku... Tu jednu sliku lošeg kvaliteta na kojoj se vide tvoje zatvorene oči, napućena usta, kovrdžava kosa dok se ja nestašno smeškam pokušavajući da prikrijem čitavu akciju.

Obuzme me nemir svaki put kada je pogledam, a pogledam je samo po nekada, kada prevrćem po milion slika u računaru, posle nebrojeno lica nekih osoa koji sad pripadaju ljudima u mom prethodnom životu. Pitam šta te je to nateralo da izgovoriš te reči?

„Zamisli da se sutra ujutro probudimo ja u svom krevetu ovde, ti us vom kod kuće i ukapiramo da je ovo samo jedan san, da nepostojiš ti za mene a ni ja za tebe i da smo sve ovo samo sanjale.“

Za trenutak svet se prestao okretati, za trenutak sam prestala disati, na momenat je moje srce stalo....

„Ma to je nemoguće, previše gledaš filmove.“

A svaki put kad pogledam tu sliku setim se tih reči i ne mogu a da se ne pitam zašto baš te reči, zar nisu mogle biti neke druge...
nedodirljiva
...ja sam vaša SDP veza....
...ja sam vaša SDP veza....
Posts: 2396
Joined: 02 Mar 2003, 12:13
Location: Zagreb

Re: Fragmenti

Post by nedodirljiva »

Dodir_Svile wrote:"Ma ne, zapravo, nije da ja nju još uvijek volim. Krivo shvaćaš.
Naravno da ne, pa prošla su stoljeća od tad.
Bila bih glupa da je tako.
Osim toga, ona ima drugu, zaljubljena je, i da se usudim pitati, rekli bi mi da je sretna. I neka je.
Ma gluposti, i ja sam bila s drugima, znaš to. S puno drugih. Neke sam čak pomalo i voljela, neke čak i zamišljala kraj sebe kad nisu tu. Zar bih to radila da je još uvijek volim? Eto vidiš.
Šta ti je, ma nije to ni moglo biti drugačije. Bilo je krivo vrijeme, ili kako već ide taj glupi izgovor. Možda smo bile i krive mi. U raskoraku sa cijelim svijetom kojeg smo kao heftaricom držale na okupu s rukama oko struka, ramena. Dok smo bile jedna kraj druge. A nismo bile. Ne često. Ne može tolika ljubav stati u tri sata. Jebiga, pukne, rasprsne se, razumiješ? Ili jednostavno nestane jer ne može više biti.
Ma ni ne fali mi. Ne puno. Kako misliš? Kakve veze ima to što more u zoru ima boju njenih očiju? Pa to je do mora, nije do mene. Osim toga, to su glupa sentimentalna sranja, a znaš da ja nisam takva. Pa što. Ni ta pjesma nije samo naša, ne znači ako je slušam da to ima veze s njom. Jednostavno slušam muziku, šta ti je. Pronalaziš previše značenja u svačemu.
Ma daj...pa što onda ako još uvijek čuvam njene poruke u mobitelu? Ne budi smiješan, to je nekakav novi mobitel, ima memorije čudo jedno, jednostavno mi se nije dalo brisati ih. Nije da ih čitam. Ne prečesto, samo tako nekad. Noću. Ma izbrisat ću ih, nije da mi je to nešto važno, stvarno nije. Poruke kao sve druge, primiš ih milijun pa ostanu. Ne znači to ništa. I šta onda ako joj pišem? Nije da ću joj to ikad poslati. Niti ikom drugom. Ionako sve ispadne loše, ne služi ničemu. Pa svi pišu, daj, nije to ništa. I nema veze što sviram često, pa to je dobro. To sam i htjela. Nema to veze s njom...
Ne, stvarno, nije da ja nju još uvijek volim. Krivo shvaćaš.
To što još uvijek nekad osjetim njen struk pod prstima i njenu kosu na licu...to je ništa. Baš ništa..."
wow, speechless :super:
" u raju je lijepo.. al u paklu je ekipa "
User avatar
Dodir_Svile
butch Barbie
Posts: 6303
Joined: 22 Nov 2002, 17:35
Location: In The Meantime.

Re: Fragmenti

Post by Dodir_Svile »

Hvala. :)
The rockstar hands of a big butch dyke.
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Re: Fragmenti

Post by Lea »

doslovno wow... :super:
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
Dodir_Svile
butch Barbie
Posts: 6303
Joined: 22 Nov 2002, 17:35
Location: In The Meantime.

Re: Fragmenti

Post by Dodir_Svile »

Hvala :)
The rockstar hands of a big butch dyke.
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Re: Fragmenti

Post by Lea »

ovo je jedna od kraćih bajki, koju sam još davno napisala... (dječja stvar :cer: )

BAJKA O STARCU VILENJAKU (2003.)

U Sretnom gradu živio je dobri starac vilenjak.
Njegova je misija bila, ispuniti sve želje ljudi..
Mnogi bi za sjetnoga vremena kucali na njegova vrata.
Jedni su željeli biti bogati, drugi uspješni, treći lijepi i pametni i sl. tome.
Jednoga je dana sve postalo savršeno.
Mještani više ništa nisu željeli.
Dobri je stari vilenjak postao usamljen.
Sjedio bi pored komina i grijao svoje stare, naborane ruke.
Bio je tužan…
Osjećao je da mu se bliži kraj…
Naime, nekoć davno, naslijedio je vilenjački posao, koji je imao jedno jednostavno pravilo, usrećiti ljude.
Tako je i stigao u Sretni grad.
Kao mali mnogo je sanjao, o sreći.
Rodio se u Tužnom gradu i žarko je želio da jednoga dana sve bude veselo i vedro.
I ispunio je svoj san, no nije bio zadovoljan učinjenim.
Nakon dugo vremena šutnje i muka, na njegova je vrata pokucao dječak.
Vilenjak ga je ljubazno primio.
Za razliku od drugih, on nije imao želja.
Starca je začudio pitanjem: «Koja je Vaša želja?»
Ovaj mu na to odgovori: «Ja sam vrlo sličan tebi, znaš, ja nemam želja.»
Bio sam tvojih godina kada sam usnuo san o sreći, sreći drugih ljudi …
Dječak će radosno: «Pa, jeste li ostvarili san, jeste li usrećili ljude?»
Čovjek ga blago pogleda, te mu reče: «Ne dijete drago, usrećio sam njihovu taštinu… Dao sam im lijep izgled, mnogo novca i pameti, sve ono nevažno…

- Kako nevažno - reče odvažno dječak, dali ste im sve…
- Ne - odvrati starac na to… Nisam im dao ništa…
- Ništa?! - u čudu će dječak...
- Ne, ama baš ništa… -
- A što ste im trebali dati, zapravo? -

Ono što nisam mogao, ono što čarolija ne može dati, plemenitost, dobrodušnost, iskrenost i prijateljsko raspoloženje… Naprotiv, unio sam kaos…

Znaš, ja nisam odrastao u Sretnom gradu…

- A gdje ste odrasli? -

Odrastao sam daleko, u jednom malenom, Tužnom gradu, u gradu u kojemu ljudi nisu puno zahtijevali i nisu puno imali, a imali su mnogo istovremeno…

- Kako to mislite? -

Pa jednostavno… Vidiš, u ovom Sretnom gradu svi se međusobno mrze, natječu, žele biti bolji jedan od drugoga, vječno su nezadovoljni…

- A u vašem Tužnom gradu, ljudi su bili zadovoljni?! -
- Da - odgovori on tiho…
Pa zbog čega se ne bi svi preselili u Vaš Tužni grad?

E dječače moj, Tužni grad više ne postoji…
- A gdje je nestao? -

Izumro je prije mnogo godina.
Na njegovim temeljima sada počiva ovaj naš grad, grad Sreće.

- Ništa zato, nas dvojica ga možemo ponovno izgraditi, odlučno će dječak. -

- Ne, ne možemo! -

Zbog čega?

To ti je vrlo komplicirano…
Znaš, ja sam star i umoran… Trebali bi nam ljudi i njihova dobra volja…
- Pa, naći ćemo ljude! - (povika dječak iz svega glasa)

- Sumnjam, milo dijete… -

Ovi su ljudi naučili na ispunjene želje, na sreću svoje taštine…
Oni nikada ne bi živjeli u Tužnom gradu.

Iznenađen starčevim riječima, dječak ode u grad.
Sazove sastanak i pozove mještane…

Pričao im je o starčevom Tužnom gradu…
Nitko ga nije slušao…

Ali jedno je dječakovo pitanje ipak privuklo pozornost mještana:
«Jeste li vi u miru jedan s drugim?
Jeste li sada kada imate sve - zadovoljni?»

Ljudi se zamisliše…
Nedugo nakon toga u glas odgovore: «Ne, nismo zadovoljni!»

Dječak im predloži ideju o izgradnji Tužnog grada…
Ispriča im njegovu povijest, povijest tužnih ljudi, koji su za razliku od njih bili u miru i bili zadovoljni. Stanovnike je dojmila ta ideja…

Otišli su zatim po starca vilenjaka.
On ih je u čudu gledao.

Zatim ih je upitao: «Jeste li spremni sve žrtvovati?»
- Da! - odgovore ljudi, jednoglasno…

I izgrade oni Tužni grad, grad, daleko skromniji od Sretnog grada…
I bili su zadovoljni…

- Znaš, obrati se jedan od stanovnika starcu, do nedavno smo bili jako nesretni i nezadovoljni svime što smo imali, a imali smo mnogo… -
A sada… Sada imamo malo, a ispunjeni smo i zadovoljni…
Čini mi se da je ovaj naš novi grad, ovaj Tužni grad, sretniji od nekadašnjeg Sretnog grada… -

Svi su podržali taj govor…
Starac je zanijemio.

Kada se nakon dana situacija slegla, a ljudi počeli živjeti skromno u Tužnom gradu, pokuca dječak na starčeva vrata.
On mu zadovoljan otvori…

Nakon dugog razgovora, dječak upita: «Jeste li sada sretni?»
- Da! - odgovori mu starac…
- A ti, ti si razlog toj sreći, drago dijete -
- Ti si ispunio moju želju za koju nisam ni znao da postoji -

(Te je zime umro starac vilenjak, a dječak je naslijedio njegov posao…)

Posljednja rečenica njegove volje je glasila:

«I ne zaboravi dječače da nije svaka sreća – sreća, a ni svaka tuga – tuga, jer sam si bio svjedokom da i u tuzi ima sreće!
Voli te tvoj sretno - tužni starac vilenjak!»
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Fragmenti

Post by hellen_stewart »

evo ja cu staviti dijalog iz jednog filma jer mi je bas dobar :)

- Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovjedao da po toj nji'ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čovjeku da živi hiljadu godina.
- Mašala: hiljadu godina!
- E.
- To bi bio život. I šta je bilo?
- To je bilo kad je Bog prvog čo'jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i ... i ženu mu stvorio. Samo, u nekak'e jabuke da ne diraju. Eto, biva 'vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo.
- I šta je bilo?
- Al', ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel', naljutio se i - kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o'tada se čo'ek pati, živi i 'm're kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene.
- O, jeb'o joj ja mater!
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Lea
penzionerka
penzionerka
Posts: 9201
Joined: 13 Apr 2008, 15:24
Location: Njemacka

Re: Fragmenti

Post by Lea »

hellen_stewart wrote:evo ja cu staviti dijalog iz jednog filma jer mi je bas dobar :)

- Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovjedao da po toj nji'ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čovjeku da živi hiljadu godina.
- Mašala: hiljadu godina!
- E.
- To bi bio život. I šta je bilo?
- To je bilo kad je Bog prvog čo'jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i ... i ženu mu stvorio. Samo, u nekak'e jabuke da ne diraju. Eto, biva 'vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo.
- I šta je bilo?
- Al', ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel', naljutio se i - kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o'tada se čo'ek pati, živi i 'm're kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene.
- O, jeb'o joj ja mater!
:super: :super:
Michelangelo Buonarroti "Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome sebi."
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Fragmenti

Post by Jelena-E »

Zabrinula sam se, a to nisam ja. Postala sam osoba koja misli da se sa svetom treba boriti, da svet treba poboljšati, da se ljudima treba i može pomoći.

Unervozila sam se, čak i moj rukopis odaje nervoznu osobu, onu istu buntovnu tinejdžerku koja se posvađala sa svima i koja sve radi suprotno.

Smekšala sam i sad sam samo jedna emotivna budala koja previše misli a malo dela.

A gde je ona prava ?

Ona mora da se skloni kada sam na poslu, kad sam kod kuće, kad sam među ljudima...Ispliva samo kad sam sama, a najradije bih je spakovala u kofer i zaboravila na nju. Živela bih u granicama normalnog i sve bi bilo kao i obično.
Sve dok neki šapat, šum, možda neki miris... da to je to miris kiše i sačekaće me iza prvog ugla sa ozbiljnim malo začuđenim pogledom. Ona nema smisla za humor, ne. To je neka druga koja se poigrava. Ona nije pametna, nije ni vredna, ni posebna,...Sve su to neke druge koje su mi pripisivali onako usput dok sam odrastala.

Ona je ozbljna i spkojna, nikada ne odustaje, uvek je prisutna i mirna.

I šta ću ja sad sa njom tom Jelenom ?
User avatar
evaluna
na vrhuncu
na vrhuncu
Posts: 829
Joined: 09 Nov 2011, 16:06
Location: Izmišljena

Re: Fragmenti

Post by evaluna »

Prihvatiti je kao sebe..
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Fragmenti

Post by Jelena-E »

evaluna wrote:Prihvatiti je kao sebe..
Jednostavno ali teško dostižno. Ona takva kava je je asocijalna i gura me u samoću...
Sad i to ne bi bio problem kada bi ona bila jača od svih ostalih ali nije....
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Fragmenti

Post by hellen_stewart »

Jučer je došao on,taj mali dječačić sa krupnim zelenim očima.Znaš,navrati on često,voli me vidjeti i svaki put,na ulici,ispred naše zgrade,pruža mi svoje ručice i grli me.Navrati on često i do mog posla,ako se ne vidimo par dana na ulici.Pitala sam ga jučer zašto je došao na moj posao a on je rekao "došao sam da Vas vidim,poželio sam Vas".I dok sam se sagnula da ga poljubim u obraz,pogledao me svojim prekrasnim očima.U glavi mi se zavrtilo,to su bile tvoje oči,to je bio tvoj osmijeh,to si bila ti...Kolegica koja radi sa mnom je rekla "Taj te dječak stvarno čudno voli,vidi se da svaki put dodje samo sa željom da te vidi".A ja sam se nasmijesila i u tom trenutku me preplavilo jedno divno osjecanje,da u tijelu tog dječaka,živiš ti,da ću uskoro sa tvojom mamom otići na tvoj grob,ali i tada ću znati da je tvoja duša tu,zauvijek pored nas... :)
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Fragmenti

Post by Jelena-E »

...Da tebe nema možda bi sve bilo isto sunce bi izlazilo dani bi se nizali čineći dugu liniju života, tebi kratku a meni I suviše dugu bez tebe. Ista prolećna jutra plivala bi u mojim pogledima. Gledana od strane drugih vesela sa elanom I željom za životom, željom da živim u trenutku. Zemlja bi se okretala istom brzinom neznajući da svakim svojim periodom nekome da ili oduzme život. Ja bih se nalazila na njoj I pitala bih se što u opšte mislim na tebe I kakva je to sila koja mi vuče misli. Pokušavala bih da ubedim sebe da mi ništa ne značiš pa samim tim mi I ne nedostaješ. I da uspela bih u tome kao što uspevam I sada u istom svetu sa istim ljudima oko sebe ista ja... a negde duboko u srcu krije se mala promena koja me tera da mislim na tebe zbog koje želim da me nema I da zajedno nestanemo.....
User avatar
hellen_stewart
najpoželjnija forumašica
Posts: 15819
Joined: 31 Jan 2008, 11:36
Location: Iza sedam gora,iza sedam mora...

Re: Fragmenti

Post by hellen_stewart »

BAJRAMBAREČOLA, JARANE

Jutros mi na um pade moj rođak Sejo koji uvijek pred Bajram dođe kod moje majke:

"Strina."

"Šta je, sine Sejo?"

"Još danas i sutra, Bajram je priksutra."

Kad sam bio mali slavio sam sve praznike. Majka bi me lijepo obukla, počešljala rekavši da moram biti fin, jer je danas Bajram. Dolazili su rođaci da se bajramuju sa mojom starom nenom, jer je bila najstarija u familiji, a ona ih je sa osmijehom dočekivala. Majka je imala "kat haljina," lijepe dimije i bluzu. Uvijek su bile veselih boja sa čudesnim cvijetnim dezenima. Lice joj je bilo uokvireno prelijepom maramom čija boja se slagala sa dimijama i bluzom.

Na bajramske kolače su dolazili moji drugari Mate, Zoran i Stanko. Sa vrata bi rekli: "Sretan praznik!"

Mate je, zagrlivši me, govorio: "Bajrambarečola, jarane."

Ja sam kod njih išao za Božić, a Matina majka me uvijek pomilovala po glavi, poljubila u obraze i "posadila" za sto.

Rasli smo.
Uoči svakog Bajrama je dolazio stari komšija Ahmet i govorio mom ocu: "Dedera, brate, vakat je."

Otac bi uzeo lovačku pušku i ispalio dva metka u zrak. Najava Bajrama.

Kada bi neko umro, mi djeca smo išli na dženaze samo radi fidije. Mate, Zoran i Stanko su uvijek išli sa nama, dobijali fidije, a Mate bi rekao: "Jest ovo fino kod vas, neko umre, dadnu ti pare."

Ja sam se pravio pametan objašnjavajući: "To ti daju da ne plačeš, jer moraš ići kupit čokoladu."

Svi smo pametno klimali glavama.

***

Bio je rat.

Ahmet je odavno otišao.

Bajram je bio nekako drugačiji. U uniformama. Kurir iz komande mi je donio kovertu.

"Ovo su donijeli unproforci."

Otpakovao sam je. Samo jedna rečenica: "Bajrambarečola, jarane."

Bože, pucamo jedni na druge, a čestitamo praznike jedni drugima…

Zgužvao sam papir gutajući suze.
***

Ovih ramazanskih noći grad je živ, bašte su prepune smijeha. Neki poste tek da bi ih neko vidio, drugi poste i ogovaraju one što ne poste, a kod trećih se post vidi na licu: blag pogled, osmijeh i skrušenost.

Ja svaku noć idem na iftar kod mojih roditelja…

Majka i danas nosi "kat haljina," prelijepe dimije i bluzu sa čudesnim dezenima. Otac je zauzeo mjesto stare nene.

Jedan moj prijatelj mi kaže: "Idi dok imaš kod koga…vjeruj mi da se ja radujem Bajramu, ali ga se i plašim…ovo je prvi Bajram bez mojih roditelja…"

Zašutio je oborivši pogled i čuvajući suze da se ne otkinu.

***

Prava prijateljstva nikad ne umiru. Ona su kao žar, navučeš pepeo na njega. Poslije otpuhneš pepeo, a žar ponovo zaiskri.

I ovaj Bajram zazvonit će mi telefon zorom. Ne trebam gledati broj.

Uvijek prvi nazove.

"Halo."

"Bajrambarečola, jarane."
Mi nekog ljubimo ne zato sto sto tu ljubav zasluzuje potpunije i iskljucivije nego iko drugi,nego sto smo mi na tu licnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo na zemlji...
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Fragmenti

Post by Jelena-E »

Ovo je mala knjiga od samo četiri lista. Ona nema neku radnju niti vidljiv koncept jer sve što ima koncept je zvanično i teško.
Ovo su lepršave stranice namenjene bezbrižnim popodnevima, kada vas pogodi misao koja se dogodi samo jednom i ako je ne pribeležite ona odluta dalje i vi izgubite ideju koja se zametne u svakodnevici, u svim onim ozbiljnim egzistencijalnim mislima bez kojih život i ne bi bio toliko težak.

U ovoj knjizi tražim baš tu jednu lepršavu misao, koja život čini lakšim. Pa možda i nije misao, možda je to talas koji bi mene i sve koje znam odveo u bezbrižnu budućnost.

Znaš ono kad se probudiš nekad a u glavi imaš obrise sna ali ne i radnju, pa se pokušavaš prisetiti a osećaš se nekako lagano skoro lebreće i kao da nema zemljine teže i nema svih onih teških fizičkih zakona i sve se izvrnulo na glavačke i tvoje postojanje se proteglo između misli koja leprša neuhvatljiva u nekom zamišljenom prostoru oko tvoje glave ali je još nisi svesna nego tako, i ima je i nema je, i jeste i nije. E to je ta misao koju tražim.Ona je kao vetar u mojim jedrima, kao lagani povetarac.... i evo sad je otežala pobegla mi je. Ne vredi nastaviti dalje istim putem kad jednom pobegne, ne vredi trčati za njom, samo da je pustiš i nadaš se opet nekom novom trenutku posle neke nove popodnevne dremke ili lagane letnje kiše ili momenta nepažnje kad svi oko tebe pričaju a ti ih ustvari ne slušaš nego lutaš prostranstvima svemira i ta misao te vodi i ako nisi svesna u potpunosti da je to ona.

Ona je kraljice lakoće. Ona se pretvara u svakojake oblike i beži baš onda kads misliš da si je nekim čudom uhvatila za rep. I sad se mislim da li ima uopšte rep, i mislim „ma ne nema“ i ona kusa podvije isti samo da zadovolji moju maštu i ostane dosledna svom bestežinskom stanju. Ta misao ima moć da preobrazi dan u noć. Događaji se naređaju u liniji njenog izvršenja. Ona je abrakadabra... I evo baš sad kad mislim da sam je identifikovala ponovo je pobegla od mene.

Jednom sam igrala pikado i dok sam držala strelicu u svojoj ruci mislila sam gađaću tri puta dvadest, a to tri puta dvadeste je delovalo kao da gađam kroz iglene uši. Mislila sam nema šanse da pogodim a već u sledećem trenutku sam govorila sebi „ma mogu ja to, pogađala sam to milion puta“ I dok je strelica letela kroz vazduh trenutak pre onog tupog zvuka pojavila se mala doza sumnje... Onda sam podigla pogled i gle, baš tri puta dvadeset. E to je ona provukla se između sigurnosti i nesigurnosti i manifestovala se u najkraćem mogućem roku od trenutka kada sam bacila strelicu do trenutka kada se začuo tup udarac.
Sve ovo što pišem pišem u jednom dahu. Ne mislim jer nemam šta i osećam posle svakog slova da li je tu ili mi beži. Kako uhvatiti ne uhvatljivo i kako pribeležiti nešto što se sakrilo u trenutku kada počinje i prestaje? Zato je ova knjiga tako mala izato slova nisu ispisana mojom rukom i zato sam pomalo odsutna i možda pomalo blesava i zato mi se smeje. Ta lagana misao me vodi, naoružana njom mogu hodati po vodi ravnati brda i navodnjavati pustinje biti do kraja vedra i lagana na granici sa levitacijom i bez osećaja o sopstvenom egu.

Da umem da se poigravam sa njom, da umem da se pravim da je ne primećujem i da mi nije bitno da umem zadržala bih je beskonačno dugo možda bi tako napustila sebe i nastavila da lutam sa njom u nečijim drugim glavama, punila tuđe snove i poigraval se sa onima koji naslućuju njeno postojanje.
User avatar
Jelena-E
Cuisine ala Jela
Posts: 4458
Joined: 02 Aug 2010, 04:33

Re: Fragmenti

Post by Jelena-E »

Naglo sam skočila kad se kazan sa tekućinom prelio sa neba i rasuo sve one ljude po planeti zemlji. Očeivala sam da nešto što se kuva mora biti vruće pa sam se pripremila za takvu senzaciju ali bog nije kuvao na vatri.
Kao mala zamišlajla sam boga kako sedi na oblaku duge sede kose i brade, naravno veoma star i iskusan, sa velikom glavom... morao je imati veliku glavu jer kako bi u malu glavu strpao sve sudbine 6 milijardi ljudi i svih planeta koje sačinjavaju kosmos i šta ako ovo nije samo jedan kosmoms nego ih ima više. Logično bi bilo da ima više bogova da se podele i posvete se menadžmentu kako dolikuje, ali ko zna... možda je zato takav haos na planeti zemlji jer nas je bog zaboravio....
Nosio je pravo kuvarsko odelo i pantalone na pruge crno bele, u ruci je držao varjaču i njome po nekad promešao po kazanu a mi smo se svi kovitlali spiralno i kako bi koji potonuo u sredini ponovo bi se pojavio na marginama. Ja sam i dalje bila rastrzana izmedju potebe da osećam toplotu jer se svo moje zanje koncentrisalo oko tog osećaja a nasuprot tome voda u kotlu je bila mlaka tako reći prijatna. I onda od jednom ničim izazvan bog se naljuti i prevrte kotao. Možda i nije bio ljut ko zna ali opet ja sa mojim naučenim znanjem koje se veoma često suropstvlja stvarnost a po nekad i doda neku sitnicu u moja sećanja koja se nikad nije dogodila ali je ako mene pitate morala da se desi. Niko ne prevrće kazan tek onako, mora da je bio ljut I ja sam naglo skočila.
Trudila sam se da odredim svoj položaj u prostoru, možda lebdim možda padam sa neba neopisivom brzinom.... a možda samo u polusedećem položaju u svom krevetu svojoj spavaćoj sobi hvatam prvi budni uzdah vazduha koji mi uz to govori „smiri se, još jedan od tvojih otkačenih snova“..
Post Reply