Smatram da je lezbejska egzistencija, baš kao i majčinstvo, isključivo žensko iskustvo, sa određenim ograničenjima, značenjima i potencijalima koje ne možemo razumijeti ako ga jednostavno ostavimo unutar granica s ostalim seksualno stigmatizovanim egzistencijama.
Adrienne Rich
Nije udarna vijest da su žene kroz istoriju smatrane manje vrijednima od muškaraca. Smisao ženskog postojanja svodio se na brigu o mužu i djeci, a ženska seksualnost na zadovoljavanje muškarca i na reprodukciju. Kod muškarca je seksualno iskustvo bilo poželjan atribut, a kod žene apsolutno nepoželjan. Poznato? Muška seksualnost smatrala se (i dalje se smatra?) krucijalnom za duhovni i fizički opstanak, a ženska seksualnost sredstvom za održavanje te krucijalne, bitne, muške seksualnosti. Tako je, kroz slična načela, ali naravno na drugačiji, moralno-osuđivački način, gledano i na mušku naspram ženske homoseksualnosti. Muška homoseksualnost smatrana je većim moralnim i pravnim zločinom nego ženska, ne zato što u očima društva ženska homoseksualnost nije bila pogrešna i grešna, nego naprosto zato što su u pitanju žene, a to šta žene čine, misle i osjećaju – nije bilo ni ozbiljno shvaćeno niti previše bitno, pa čak ni u kontekstu „pogrešnog”.
Muški gay nije muško al' je gay – a lezbejku samo treba izvesti na pravi put
Ni u savremenom društvu ovakvo se gledanje na žensko postojanje i žensku (homo)seksualnost nije bitno promijenilo. Predominantno heteroseksualno društvo i dalje teži da žensku seksualnost stavi u službu muške seksualnosti – pa čak i kad žene vole žene. Očit primjer za to je pornografija u svom mainstream obliku. Porno filmovi girl on girl obično uključuju prototip savršene heteroseksualne žene uključene u čin lezbejskog seksa. Upitno je, naravno, u kojoj mjeri ovakvi filmovi prikazuju stvarnost seksa između dviju ili više žena. Moglo bi se reći da se u takvim filmovima da vidjeti verzija homoseksualne žene stvorene za heteroseksualno (muško) gledateljstvo. Moglo bi se reći i da je ovaj žanr u mainstream pornografiji usmjeren upravo ka zadovoljavanju ukusa muške publike – iako muškaraca u ovakvim filmovima nema.
Muškaraca zato ima u drugom pornografskom žanru – u gay filmovima. Ovakvi filmovi, za razliku od filmova girl on girl, ne streme ka heteroseksualnom (ženskom ili muškom) gledateljstvu, nego ka muškom gledateljstvu koji praktikuje ili želi praktikovati seks sa drugim muškarcem (ili muškarcima). Istraživanja ukazuju na ogromnu razliku između broja žena koje uživaju u gay filmovima i broja muškaraca koji uživaju u lezbejskim filmovima. U gay filmovima seks između dva muškarca ne služi da zadovolji ukus heteroseksualnih žena. On je svrha samom sebi, dok seks između dvije žene može biti višenamjenski. Tako girl on girl ili lesbian žanr u pornografiji postaje gledaniji, a samim tim i prihvatljiviji. No, to ne znači da ženska homoseksualnost postaje prihvatljivija ili ozbiljnije shvaćena izvan pornografskog konteksta, jer šta se dešava kad se ženska lezbejska ili biseksualna egzistencija liše „zabavnog faktora? Šta se dešava kad lezbejsku ili biseksualnu egzistenciju pokušamo premjestiti u neki ozbiljniji – pravni, kulturološki ili politički kontekst?
To već ide malo teže, s obzirom na dominantna uvjerenja većine društva. Naime, iako se – na primjer – zajednice LGBTQ[1] podjednako bore za prava i muških i ženskih homoseksualnih osoba (uključujući i transeksualne osobe) i njihovu inkluziju u predominantno heteroseksualno društvo, ipak se drugačije gleda na žene koje žive ovakvim „alternativnim životnim stilom”. Možda zbog dugo prisutnog uvjerenja da je ženska seksualnost fluidna: nestalna i podložna promjenama. Drugim riječima, žena koja se danas izjasni kao lezbejka, sutra može da osjeti emotivnu ili seksualnu privlačnost prema muškarcu. Često se smatra da je lezbejka žena koja (još) nije naišla na pravog / je ogorčena na muškarce / nije dovoljno atraktivna / prolazi kroz fazu; što ukazuje na to da u očima javnosti skoro uvijek postoji ideja da su lezbejke u suštini žene s nagonom prema različitom spolu, ali se iz ko zna kojih razloga „odlučuju” za žene. Iako većina društva ni muškarce sklone istom spolu ne prihvata raširenih ruku, iako su ti muškarci bez sumnje izloženi raznim vrstama diskriminacije i nasilja, ipak se rjeđe sumnja u „istinitost” njihovog nagona prema istom spolu.
Nevidljivost ženske homoseksualnosti – čak i u aktivističkim krugovima
U svom eseju Prisilna heteroseksualnost i lezbejska egzistencija, Adrienne Rich tvrdi da se često i na samu mogućnost ženske homoseksualnosti stavlja pečat nevidljivosti – dok se u slučaju muškaraca jednostavno izvrši deseksualizacija. Muška homoseksualnost naprosto se briše iz konteksta „normalne” i premješta u neki drugi kontekst, dok se ženu na razne načine pokušava vratiti u kontekst „normalne” seksualnosti – bilo kroz opravdavanje njenih „izbora” bilo kroz negiranje lezbejske egzistencije. Rich to objašnjava strahom muškaraca od gubljenja pristupa ženskom tijelu, a samim tim i kontrole nad ženama – mogućim ukoliko žene nagone prema ženama prihvate kao prirodne i normalne, i ako sami muškarci te nagone prihvate kao takve. Sve žene homoseksualne orijentacije koje sam upitala da li misle da je diskriminacija lezbejki drugačija od diskriminacije muškaraca homoseksualne orijentacije, odgovorile su pozitivno – jedna je, na primjer, rekla da se lezbejke „ubijaju više psihički, pokušavaju nam reći da mi u stvari ne volimo žene, nego da još nismo naišle na pravog”, a druga da „muškarce više diskriminišu, njih i tuku; ako dva muškarca žele unajmiti stan, to je sumnjivo, a ako dvije cure žele unajmiti stan, tu niko ne vidi ništa loše, one su samo prijateljice” – što zapravo ukazuje na negiranje mogućnosti postojanja lezbejske egzistencije. Ovakve izjave, ili takve prakse, ne znače da predominantno heteroseksualno netolerantno društvo vidi žene kao bolje, čednije, pouzdanije... već oslikavaju stanje društva kojem je muška homoseksualnost stvarna, a ženska nije.
Upravo zbog toga valja učiniti neku vrstu fragmentacije u samoj zajednici LGBTQ. Iako se na Zapadu, pa čak i u nekim gradovima ovog regiona, praktikuje osnivanje ženskih lezbejskih udruženja koja funkcionišu unutar ili u simbiozi sa zajednicama LGBTQ, u Bosni i Hercegovini to još uvijek nije dominantna praksa. A ipak se, ni izvan zajednice LGBTQ niti unutar nje same, ne može negirati potreba za stvaranjem odvojenih lezbejskih i biseksualnih organizacija: kako bi se omogućilo povećanje vidljivosti ženske seksualnosti – i uopšte, a i u njenim rjeđim oblicima.