Od svake proeuropske vlade imamo pravo očekivati da počne djelatno graditi društvo tolerancije, a protiv mentaliteta osvete Drukčijemu
Vara se svak tko misli da sovjetski epilog ovogodišnjega 'MTV Valkana beach festivala' ne spada na prednje stranice političkih novina. Jer ono što se ove godine događalo na osmoj po redu cjelonoćnoj čagi elektroničke glazbe, još je jednom pokazalo tu našu uvriježenu, žilavu volju da se obezvrijedi i ošine Drugoga.
Vara se svak tko misli da sovjetski epilog ovogodišnjega 'MTV Valkana beach festivala' ne spada na prednje stranice političkih novina. Jer ono što se ove godine događalo na osmoj po redu cjelonoćnoj čagi elektroničke glazbe, još je jednom pokazalo tu našu uvriježenu, žilavu volju da se obezvrijedi i ošine Drugoga.
Dakle: jedinu ovdašnju čagu koju može gledati cijeli svijet policija je pretvorila u potjeru za gutačima tableta i poligon za maltretiranje spolno »sumnjivih«. Kako je ustvrdio organizator Marco Grabber, a civilizacijski uvijek korektni hrvatski RTL i slikom dokumentirao, policajci su pretresali svakoga plesača, neke i dvaput, neke skinuli dogola, a neke, blago rečeno, nasilno vukli po zemlji. One, pak, koji su im sličili na homoseksualce (što li im to znači?), policajci su »zadirkivali, narugavali im se i ismijavali ih«. Pokrovitelji – MTV, jedna od najjačih televizija planeta, koja je 'Valkanom' Hrvatsku predstavila svim adolescentima ovoga svijeta – ogorčeni su, sudbina festivala izgleda zapečaćena, mladi ostaju bez čage, uz kolektivnu anatemu toksikomana i tkoznaštojoš... Ništa nova u najkatoličkijoj zemlji Europe.
Ksenofobične reportaže
Evo još slučajnih primjera: na filmskom festivalu u Motovunu – koji je novinska izvjestiteljica zbog pozitivne predrasude smatrala mjestom bez rasizma i mržnje prema Drugome – zlostavljali su i vrijeđali tamnoputu Amerikanku. Koji dan ranije, javnost prstom nije mrdnula da dozna prave razloge pobuni azilanata u Ježevu pored Zagreba. Nikoga nisu zanimale ni životne sudbine tamošnjih štićenika – važno je bilo uhititi one koji su uspjeli pobjeći, iako nisu osuđeni kriminalci. Potom, novine i televizija ovih su dana puni otvoreno ksenofobičnih reportaža o tome kako je u Zagrebu sve više Kineza, a nedavno iz novina doznajemo kako su »majku i kćer Kinezi pretukli u trgovini«. Ako možemo tako, zašto smo alergični na tvrdnje inozemnih medija da su »Hrvati srušili Stari most«? Ili, nismo u ovdašnjim novinama baš pročitali tvrdnju kako su »Hrvati poslije Oluje ubijali i palili po Krajini«. Obrnuto, dakako, jesmo, ali to je druga priča. Ili nije?
Na stranu zajedljivost – ovakvi će nas problemi zaokupljati sve više. Jedna dopisnica hrvatskih novina iz Bruxellesa, obaviještena o stvarima Europe, ovih je dana ustvrdila da će Hrvatska, usporedo s rastom standarda, postajati sve primamljivijom za one koji bježe od siromaštva, nepravde i represije. A takvih nije malo na ovome svijetu. Ali možda je novinarka zakasnila – njezinu prognozu Kinezi uistinu već ostvaruju. Hrvatska, dakle, može očekivati goste za koje će većina reći da ih nije zvala. Ali to smo sami izabrali. Hrvatska se deklarativno zavjetovala na slobodu, demokraciju, snošljivost i mir. I sada se imamo naučiti poštovati vlastite ideale.
Hrvatski problem dublji
To neće biti lako, jer to nikome nije lako. Vjerojatno nije pretjerivanje reći da je pitanje svih pitanja protekloga stoljeća na Zapadu bilo baš pitanje – odnosa prema Drugome, sa svim zamislivim varijacijama odgovora na nj, bili oni zastrašujući, bili oduševljavajući. Europska unija ne stidi se priznati da joj nije lako nositi se s pritiskom sve ustrašenije javnosti s jedne, i sve više azilanata s druge strane. Ali, za razliku od Hrvatske, ona se o tome procijepu ne ustručava govoriti, i u dobroj vjeri nastoji ga riješiti. Tko ne vjeruje, neka prošeta bilo kojom europskom metropolom: London odavno više nije grad bijelaca, a ni Prag to uskoro više neće biti.
Hrvatski je problem dublji od europskoga: zemlja je nastala nedavno, i to na strahu od Drugoga. Bio je to konkretan i opravdan strah od tenkova i ubojica. Ali svaki drugi nastavak toga straha iracionalan je, opasan, lako se transponira u strah od bilo koga, i perfektan je predmet manipulacije. Problem je golem, i dobronamjerni pojedinci i nevladine udruge ne mogu ga riješiti sami. Nužna je permanentna i osmišljena intervencija cijeloga sustava. Nijedna dosadašnja vlada, međutim, nije to započela; dapače. Tek je Račanova stidljivim primjerom učinila prvi korak u pustinju. Ali tada je sve stalo. Od svake proeuropske vlade imamo pravo očekivati da počne djelatno graditi društvo tolerancije, a protiv mentaliteta osvete Drukčijemu. Ima li ova vlada volje za to? Usprkos dvjema-trima nastupnim predstavama, imamo jake razloge strahovati da nema.
Ksenofobične reportaže
Evo još slučajnih primjera: na filmskom festivalu u Motovunu – koji je novinska izvjestiteljica zbog pozitivne predrasude smatrala mjestom bez rasizma i mržnje prema Drugome – zlostavljali su i vrijeđali tamnoputu Amerikanku. Koji dan ranije, javnost prstom nije mrdnula da dozna prave razloge pobuni azilanata u Ježevu pored Zagreba. Nikoga nisu zanimale ni životne sudbine tamošnjih štićenika – važno je bilo uhititi one koji su uspjeli pobjeći, iako nisu osuđeni kriminalci. Potom, novine i televizija ovih su dana puni otvoreno ksenofobičnih reportaža o tome kako je u Zagrebu sve više Kineza, a nedavno iz novina doznajemo kako su »majku i kćer Kinezi pretukli u trgovini«. Ako možemo tako, zašto smo alergični na tvrdnje inozemnih medija da su »Hrvati srušili Stari most«? Ili, nismo u ovdašnjim novinama baš pročitali tvrdnju kako su »Hrvati poslije Oluje ubijali i palili po Krajini«. Obrnuto, dakako, jesmo, ali to je druga priča. Ili nije?
Na stranu zajedljivost – ovakvi će nas problemi zaokupljati sve više. Jedna dopisnica hrvatskih novina iz Bruxellesa, obaviještena o stvarima Europe, ovih je dana ustvrdila da će Hrvatska, usporedo s rastom standarda, postajati sve primamljivijom za one koji bježe od siromaštva, nepravde i represije. A takvih nije malo na ovome svijetu. Ali možda je novinarka zakasnila – njezinu prognozu Kinezi uistinu već ostvaruju. Hrvatska, dakle, može očekivati goste za koje će većina reći da ih nije zvala. Ali to smo sami izabrali. Hrvatska se deklarativno zavjetovala na slobodu, demokraciju, snošljivost i mir. I sada se imamo naučiti poštovati vlastite ideale.
Hrvatski problem dublji
To neće biti lako, jer to nikome nije lako. Vjerojatno nije pretjerivanje reći da je pitanje svih pitanja protekloga stoljeća na Zapadu bilo baš pitanje – odnosa prema Drugome, sa svim zamislivim varijacijama odgovora na nj, bili oni zastrašujući, bili oduševljavajući. Europska unija ne stidi se priznati da joj nije lako nositi se s pritiskom sve ustrašenije javnosti s jedne, i sve više azilanata s druge strane. Ali, za razliku od Hrvatske, ona se o tome procijepu ne ustručava govoriti, i u dobroj vjeri nastoji ga riješiti. Tko ne vjeruje, neka prošeta bilo kojom europskom metropolom: London odavno više nije grad bijelaca, a ni Prag to uskoro više neće biti.
Hrvatski je problem dublji od europskoga: zemlja je nastala nedavno, i to na strahu od Drugoga. Bio je to konkretan i opravdan strah od tenkova i ubojica. Ali svaki drugi nastavak toga straha iracionalan je, opasan, lako se transponira u strah od bilo koga, i perfektan je predmet manipulacije. Problem je golem, i dobronamjerni pojedinci i nevladine udruge ne mogu ga riješiti sami. Nužna je permanentna i osmišljena intervencija cijeloga sustava. Nijedna dosadašnja vlada, međutim, nije to započela; dapače. Tek je Račanova stidljivim primjerom učinila prvi korak u pustinju. Ali tada je sve stalo. Od svake proeuropske vlade imamo pravo očekivati da počne djelatno graditi društvo tolerancije, a protiv mentaliteta osvete Drukčijemu. Ima li ova vlada volje za to? Usprkos dvjema-trima nastupnim predstavama, imamo jake razloge strahovati da nema.