Nisu se snašli ni skinheadsi, valjda ih mama nije probudila. Stradun su preplavili zagrljeni muškarci i sve je prošlo bez i najmanjeg izgreda, osim što je nekolicina nezadovoljno primjetila da pederi nekako sugestivno, izazivački ližu sladolede.Ipak, bio je to važan trenutak u emancipaciji seksualnih manjina u Republici Hrvatskoj i vjerojatno je gdjekoji domaći peder, ili tubaš, kako bi u Dubrovniku kazali, krišom brišući suzu, ponosno gledao Celebrity Equinox u moru ispred Lokruma. Sve one duge, mučne časove usamljenosti, osjećaja izopćenosti, prokletstva, panike da će vršnjaci primjetiti njegovu ravnodušnost prema djevojkama, otplavio je prizor golemog bijelog broda na kojemu su stotine i stotine jednakih njemu, koji slobodno ispovijedaju svoju spolnu sklonost, smiju se i pjevaju i shvaćaju ozbiljnost valjanog izbora sjenila za oči. „Koliko nas ima! Jebote koliko nas ima!“ šapnuo je tubaš oduševljeno, osjetio se kao Tin Ujević u onoj pjesmi: „Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.“
Uzgred, jeste li ikada Ujevićevo Pobratimstvo lica u svemiru pokušali pročitati u gay ključu? Zanimljivo je kako svaki utor tu lijepo liježe u bravu.
Elem, homoseksualci su došli, a majke nisu prestrašeno zaklanjale dječje oči. Dubrovnik nije zgađeno odbio njihov novac, turistički biznis je pobijedio ćudoredni zazor. I bila je to pobjeda bez žrtava. Jedno kratko vrijeme u jednom našem gradu heteroseksualne osobe šetale su istim izlizanim kamenim pločama kraj otvoreno homoseksualnih, a da to ni jedne ni druge nije obeshrabrilo u njihovom izboru spolnih partnera. Njihovi su životi mirno tekli jedni mimo drugih, ne dotičući se. Nitko tu nikoga nije ugrožavao, premda se homoseksualnost vrlo često prikazuje prijetnjom tradicionalnom načinu života, obitelji i roditeljstvu.
Nacionalisti obožavaju tu teoriju, iako je bezbroj slučajeva da je peder bio uzoran nacionalist, obiteljski čovjek i otac. Sjetite se samo koruškog guvernera Jörga Haidera ili Ernsta Röhma, zapovijednika nacističkih Jurišnih odreda, smaknutog u Noći dugih noževa. Svatko od nas ima više identiteta i gdješto nam nije lako s njima, vrijednosti i sklonosti se sudaraju i hrvaju, bijesno zatiru u nama. Teško je, recimo, biti i katolik i obiteljski nasilnik, i musliman i alkoholičar, ali nema uistinu baš ništa proturječno da muškarac voli muškarce, a mrzi Srbe ili Židove.
Predrasude su, istina, slične. Slična je diskriminacija seksualnih i nacionalnih manjina, organizacije za zaštitu ljudskih prava uzimaju ih zajedno, u istom paketu, ali pogrešno je vjerovati da bi iskorijenjivanjem jedne nestala i druga. Riječ je ipak o različitom ljudskom korovu. Stupanj uvažavanja prava na slobodan izbor partnera u postelji nema mnogo veze s prihvaćanjem i poštivanjem osoba druge vjere i nacije i tu mi se čini dosta istinitim onaj vic u kojemu Hercegovac oca prvo šokira priznanjem da je gay, a zatim ga utješi da je dečko „naš, iz Posušja“. Naše se društvo, čini mi se, brže i lakše otvara seksualnoj nego nacionalnoj toleranciji. Jednom ćemo vjerojatno prihvatiti brak dvije žene ili dva muškarca, ali nikada neće zaista umrijeti rečenica: „Znaš, on ti je Srbin.“
Odnos prema turistima u ovome mi se čini mi vrlo ilustrativan. Pederima nitko ne ostavlja ručne bombe i prijetnje na vjetrobranu. Predsjednik Josipović nije zabrinuto upozorio na maltretiranje homoseksualaca. Dubrovnikom ih je u nedjelju šetalo gotovo tri tisuće i nisu se skanjivali zagrliti na ulici, a opet im nitko nije doviknuo ni jednu jedinu uvredu. Na istom mjestu gost iz Srbije mora paziti da slučajno ne naruči kafu i kiselu, barem da ga ne bi prezirno ispravio konobar s lingvističkim nagnućima.
Ipak, ne treba nam baš uvijek gledati polupraznu čašu tamo gdje je ona polupuna. Dobro je da makar jedna netrpeljivost nestaje i ljudi, mic po mic, svejedno postaju pristojniji i bolje odgojeni. Kraj svih nesreća s kojima živimo, zbilja nam ne treba nam još i s homoseksualcima ratovati. Dolazak kruzera Celebrity Equinox vrijedno je civilizacijsko dostignuće, zgodno je bilo vidjeti njegove zagrljene putnike na Stradunu. Napokon, ovo je Mediteran, još od antike takve su stvari ovdje normalne. Starac Sokrat radije se družio s dečkima željnim znanja, nego sa svojom neugodnom i jezičavom ženom Ksantipom. Sjedio je pod smokvom samoljubivo mudrujući sa svojim mladim prijateljima Ionom, Fedonom, Lahetom, Harmidom i Menonom i koji put je možda zamolio Kratila da mu štogod podigne sa zemlje, samo zato jer mu je bilo milo kad bi se momak naguzio.
Bilo je to vijekovima prije nego smo se mi iza Karpata, s teškim volovskim zapregama, uputili na ove prostore. Po duši valja priznati, pederi su tu bili prije Hrvata.
