Sarajevo je jako čudan grad. Grad pun kontrasta i suprotnosti. Multinacionalni, multikulturni, multireligijski, multi-svašta... To je grad gdje se, bukvalno, Istok sudara sa Zapadom. To je grad sa šarenom prošlošću.
To je grad kroz koji su prošli Kelti, Osmanlije, Austro-ugari i ini drugi. Grad u koji, između ostalih, naselili i Jevreji koji su pobjegli iz Španije. Grad u kojem se na prostoru od jednog km kvadratnog mogu naći pravoslavna i rimo-katolička crkava, džamija i sinagoga. Grad u kojem je zastupljena skoro svaka religija. U manjem ili većem obimu naravno. Također je to grad koji ne trpi zvijezde. Grad gdje dođe jedan Bono Vox, sjedne u Trasu na kafu, a niko od prisutnih ga ni ne pogled. Ali i pored svega toga to je grad koji je netolerantan. Da jeste, vjerovatno se TOLERANCIJA, ne bi nalazila na toliko plakata i reklama. Ta netolerancija ima širok spektar. Ona ide od nacionalnosti, pozadine iz koje neko dolazi, religije, jezika pa sve do spola i seksualne orjentacije.
Bilo to sve kako bilo, i ovdje, kao i svugdje drugo, nalazi se onih 10-12%, što bi naše udruženje Q nazvalo, LGBTTIQ osoba. To je jedna od kategorija koja je extra teška za tolerisati. Slično kao i svugdje na Balkanu. To je valjda naš mentalitet. Čim je nešto drugačije, mi se toga bojimo i automatski mrzimo. Bilo to kako jeste, poslije rata, te osobe su počele malo javnije da se eksponiraju. Između ostalog, osnovano je i «udruženje za promicanje prava rodnih i seksualnih manjnina». Udruženje Q. U početku se njihov rad svodio na dosadnu papirologiju, ali su u zadnjih par mjeseci počeli organizovati partye po sarajevu. Prvo su bili po stanovima, da bi se zadnja tri održala na javnim mjestima po Sarajevu. Po klubovima. Ja sam lično propustio prvi, da vidim hoće li biti problema, ali sam na zadnja dva otišao. Sinoć je bio taj treći.
I tako odem ja tamo negdje oko 9:30. Nije bilo baš puno ljudi. Dva-tri pedera, jedna M2F i hejbet lezbejki. Većinu ih znam. Ima jedan onako zanimljiv lik kojeg ne znam. Nije nešto fizički. Visok, crn. Ne bih ga inače ni pogledao, ali zrači nekom energijom koja me opija. Pređem ga pogledom i odem s rajom, s kojom sam došao, po piće. Odemo sjesti na sprat da malo popričamo. Oko 10 mjesto je puno. Siđemo mi dole da se izpozdravljamo. Ipak ovo je malo mjesto, posebno za našu populaciju, tako da većinu ljudi znam. Naletim na raju koju poodavno nisam vidio. Zezamo se. Odmjeravamo likove. Ima jedan visok, kratka crna kosa, smeđe oči, prelijep osmijeh ali zauzet. Ima drugi nije onako loš ali i on zauzet. Helem, da ne dužim, sve što mi se svidjelo jal zauzeto, jal geografski nepoželjno, jal pasivno. Da pojasnim kod nas pedera imaju aktivni, pasivni i oni uni ili kako ih ja zovem jojo. Jaspadam u one druge tako da ti pasivni baš i ne bi mene mogli zadovoljiti. Naravno, na tom partiju su i dvojica mojih bivših. Momentalno u super odnosima s njima. Pijuckam ja svoje piće i pričam s rajom.
Muzika je veoma glasna. Ljudi plešu. Smijeh na sve strane. Atmosfera super. Od jednom kraj mene prolazi Anja i onaj lik sa nevjerovatnom energijom. Zezam se ja sa Anjom. Ipak mi je nešto draga. Upozna me ona s njim. Ne čujem kako se zove, ali pravim se da je sve ok. Prolaze oni dalje, ali ne prije nego što me on uštine za prsa. Nije baš nešto što volim ali mi nije zasmetalo. Ja to samo odbacim. Lik je garant pasivan. Okrećem im leđa i nastavljam razgovor koji sam maločas prekinuo. Razgovor je zanimljiv, ali meni đavo ne da mira. Ja se okrećem da vidim gdje je on. Tražim ga pogledom. Vidim ga kako priča s jedim od mojih bivših. Polako se ja probijem do njih. Ubacim se u razgovor i on mene zagrli. Malo čvrsto, ali mi ne smeta. Ponavljam, ima nešto što me jako privlači njemu. Okrenem glavu da mu kažem da je malo previše snage upotrijebio. «Smeta li?», upita on. «Naravno da ne, ali samo da naglasim činjenicu.», kažem mu uz osmjeh. On popusti stisak na mom vratu i okreće se prema meni. Previše mi je blizu. Usne su nam razdvojene svega dva-tri centimetra. Polako se on nagne i usne nam se spoje u poljupcu. Prvo sve ide polako, ali onda, odjedno mi smo u naletu strasti. Isto kao da svijet ne postoji. Ali... Postoji sjetim se i odvojim se od njega. Pogledam oko sebe. Mi smo u sred kluba punog ljudi i nije baš da nas iko gleda ali meni je neugodno. Manje zbog situacije, a više zbog toga što mislim na nekog drugog dok ga ljubim. Okrećem se i idem prema bivšem. Treba mi zraka. On ostaje iza mene. Dolazim do bivešeg i zezam se s njim. Malo mi je lakše.
Okrećem se i tražim njega. Moram mu reći da ništa neće biti. Nalazim ga i prilazim mu. Prije nego išta kažem on me opet poljubi. «Nemam tvoj broj!», kaže mi ne prestajući da me ljubi. «Dobit ćeš ga!», kažem dok mi on gricka uho, nešto što ja volim i previše. Ostavlja mi uho na miru i nastavlja me ljubiti. Polako, opet, raskidam poljubac. Ne želim njega. Nije on taj kojeg želim da me ljubi. Energija ili ne, ja ne mogu to. Odlazim prema grupi lezbejki. Kupim svoju torbu, brzinski se pozdravljam sa rajom i izlazim. Kad zađem za neku zgradu, odakle me ne vide iz kluba, stajem i hvatam dah. Udišem duboko. Ne želim lika s partya... Želim njega... Onog koji mi ne izlazi iz glave.... Šta da radim?
Over and out.